Autor: Pradip Phanjoubam/New Indian Express
Chennai, 6. decembar: Ideja o sjeveroistoku je intrigantna. Ukazuje na pravac, stoga je trebalo da ostane kao pridevska klauzula — ‘sjevero-istok’. Donekle i jeste, ali sve više se crtica izbacuje kako bi postala vlastita imenica od jedne riječi s mnogo slojeva nijansiranih značenja. Među brojnim prizivanim slikama su divljina, egzotični običaji, netaknuti pejzaži, pobuna, neshvatljive plemenske svađe, nerazvijenost, itd.
Ime takođe dočarava sliku kompozitne geografije osam država, uključujući Sikim, nakon što je ovo nekadašnje himalajsko kraljevstvo postalo dio Indije 1975. U duhu, vjerovatno bi trebalo uključiti i Sjeverni Bengal/Darjeeling, jer ovo periferno proširenje Zapada Bengal geografski, kulturno i psihološki, dijeli mnoge afinitete sa ovom regijom.
Kako je termin koji označava koordinatu postao tako prisno povezan s karakterom i ličnošću regije? Pitanje će se nužno pozvati na naslijeđe britanske kolonijalne vladavine. Ako je sidro ove koordinate bila indijska nacionalna prijestolnica, regija je trebala biti samo istočno, a ne sjeveroistočno, jer mjesto leži direktno istočno od New Delhija. Očigledno, sidro je bilo drugačije kada je region prvi put uzet u obzir na indijskoj mapi, što je nakon formalne aneksije Asama u Britansku Indiju Ugovorom iz Yandabooa, 1826., potpisanim sa Burmom (Kraljevstvo Ava), čime je okončana razorna invazija i okupaciju Asama od strane potonjeg.
Nakon aneksije, ova nova teritorija je spojena sa Bengalom i ostala je tako do 1874. godine, kada je Asam odvojen i postao posebna provincija glavnog komesara. Tada je činio gotovo cijeli sjeveroistok, sa izuzetkom Tripure i Manipura, zasebnih kneževina. Od tadašnjeg glavnog grada Britanske Indije Kalkute, sjeveroistok je zaista bio na sjeveroistoku.
Rana kolonijalna literatura o regionu bila je prva koja je počela koristiti izraz “sjeveroistok” u odnosu na regiju. Ovo uključuje arhivsku riznicu zvaničnih dokumenata Alexandera Mackenzieja sakupljenu u njegovoj knjizi iz 1884. Istorija odnosa vlade sa brdskim plemenima sjeveroistočne granice Bengala.
Geografski, ono što regiju čini jedinstvenom je da dijeli samo oko 2 posto svoje granice sa zemljom kojoj pripada, a preostalih 98 posto s Butanom, Kinom, Mjanmarom, Bangladešom i Nepalom. Ogromna kulturna, jezička i etnička raznolikost regiona je stoga samo za očekivati. Region je oduvijek bio i jedinstven administrativni izazov, posebno za one koji su željeli da ih dovedu u okrilje moderne državnosti.
Stoga su 1873. godine, godinu dana prije nego što je Assam odvojen od Bengala, Britanci došli na ideju o bengalskoj istočnoj graničnoj regulativi, da odvoje ravnice pod upravom prihoda od neupravljanih brdskih područja naseljenih „divljim plemenima“, teritorija za koje su oni ipak tvrdili da su njihov. Ova regulacija je stvorila spornu ‘unutrašnju liniju’ povučenu duž podnožja brda koja praktično okružuju dvije glavne riječne doline Asama, Brahmaputru i Barak.
Teritorije izvan unutrašnje linije smatrane su zaostalim traktatima i uglavnom isključene iz moderne uprave prihoda koju su Britanci uveli. Godine 1914., neki brdski trakti u Sjevernom Asamu označeni su kao Sjeveroistočni granični trakti, NEFT. Zakonom o Vladi Indije iz 1919. godine, NEFT i sve druge teritorije izvan unutrašnje linije klasifikovane su kao ‘isključena područja’ i izostavljene iz novouvedene, delimično reprezentativne, pokrajinske vlade. Zakonom o Vladi Indije iz 1935. godine, neka od ‘isključenih područja’ su postala ‘djelimično isključena područja’ i dobila određenu zastupljenost u pokrajinskoj vladi putem nominacije – od strane guvernera, a ne putem narodnog mandata.
Britanci su takođe počeli da ne smatraju severoistok emocionalno, kulturno i etnički delom potkontinentalne Indije, a ova perspektiva postala je izražena kako je nezavisnost Indije postala neizbežna.
Administrativne bilješke britanskih državnih službenika glasno svjedoče o tome. Olaf Caroe, na primjer, napisao je rad The Mongolian Fringe (1940.), u kojem se spominje regija Himalaja, uključujući područja kao što su Nepal, Sikim, Butan i Sjeverni Assam, kao rasno različita od “uže Indije”, jer je bila naseljena pretežno ljudi sa mongolskim etničkim afinitetima.
Ovaj stav dijele i mnogi drugi važni britanski oficiri tog vremena povezani sa sjeveroistokom. David R Syiemlieh je u svojoj knjizi Na rubu imperije: Četiri britanska plana za sjeveroistočnu Indiju, 1941-1947. prenio prijedloge uoči indijske nezavisnosti od strane četvorice britanskih oficira tog vremena—Robert N Reid, James P Mills, Sir Andrew G Clow i Philip F Adams—za klub isključenih i djelomično isključenih područja regije sa susjednim brdskim regijama Gornja Burma (sada Mjanmar) i ostaviti ih nepovezanim ni sa Indijom ni sa Burmom kako bi ostali kao kolonija Britanske krune nakon što su Indiji i Burmi dodijeljena nezavisnost.
Ako su ovi planovi, a posebno Reidov dokument iz 1941. koji je bio najuticajniji od četiri, usvojeni, Imphal je bio mjesto koje se smatralo glavnim gradom ove krunske kolonije. Ideja je na kraju odustala zbog prigovora drugih britanskih oficira koji su smatrali da se takvim mjestom ne može vladati. Retrospektivno, mora se reći da je ovo zaista bila izbjegnuta katastrofa, s obzirom na to koliko je složen etnički mozaik čak i jedne države sjeveroistoka.
Ovaj stav gledanja na sjeveroistok kao vanzemaljsku teritoriju, međutim, nije isključivo britanski. Naslijeđe se filtriralo i u nezavisnu Indiju. Nijedan dokument nije bolji alibi od pisma Sardara Vallabhbhaija Patela premijeru Jawaharlalu Nehruu od 7. novembra 1950. godine. U njemu Patel nedvosmisleno govori o iredentističkoj sumnji prema sjeveroistoku: „Ljudi koji naseljavaju ove dijelove nemaju utvrđenu lojalnost ili odanost Indiji. Čak ni Darjeeling i Kalimpong nisu slobodni od promongoloidnih predrasuda”, napisao je.
Nema sumnje da čak i danas sjeveroistok ostaje izazov za kapacitet nacije da se ponovo osmisli i prilagodi ‘nemajnstrimu’. Izazov je i za bezbroj etničkih grupa na sjeveroistoku da se ponovo osmisle kako bi se pomirili sa ustavnim identitetom zasnovanim na pravima u kojem njihovi manji pojedinačni etnički identiteti mogu pronaći smještaj. Ova priča je takođe u velikoj meri jedna od bolne postkolonijalne borbe zajednica u regionu, kao iu većem delu Indije uopšte, da pronađu dostojanstveno pomirenje.
KRAJ
