Kada razmišljamo o herojima Holokausta, često nam na pamet padaju imena poput Oskara Šindlera, njemačkog biznismena koji je spasio preko 1.200 Jevreja. Međutim, još jedna izuzetna figura pojavila se tokom ovog mračnog poglavlja istorije: Abdol Hosein Sardari, iranski diplomata koji je rizikovao sve kako bi spasio Jevreje od nacističkog progona. Njegova priča je priča o hrabrosti, obmani i nepokolebljivom moralnom ubjeđenju suočenom s ogromnim izgledima.
Iranski diplomata Abdol Hosein Sardari spasio je hiljade francuskih Jevreja tokom Holokausta. Godine 1979. mule su uništile svu njegovu imovinu. pic.twitter.com/Wnz5yxa99T
— Avi Kaner ابراهيم אבי (@AviKaner) 5. maja 2024
Sardari nije bio vaš tipičan heroj. Rođen u uglednoj iranskoj porodici, uživao je privilegije perzijske kraljevske porodice, uključujući obrazovanje u inostranstvu i uticajne političke veze. Diplomatsku karijeru započeo je u Parizu 1937. godine, kao mlađi diplomata. Kako je Francuska pala pred nacistima 1940. godine, on je unapređen u šefa konzularnih poslova, sa zadatkom da nadgleda dobrobit Iranaca u Parizu.
Unutar ove zajednice bilo je nekoliko stotina iranskih Jevreja, od kojih su mnogi pobjegli iz Irana tokom iranske boljševičke revolucije ili su se preselili u Pariz tražeći ekonomske prilike. Živjeli su relativno dobro, posjedujući kuće i slaveći praznike uz velike svečanosti, sve dok nacisti nisu nametnuli svoj brutalni režim.
Situacija za Jevreje u Francuskoj drastično se promenila 27. septembra 1940. godine, kada su nacisti naredili da se svi Jevreji registruju u policiji. Sardari je uočio eskalaciju uznemiravanja i diskriminacije ne-Arijevaca, shvaćajući ozbiljnost situacije. Jevreji su počeli da gube posao, bili su isključeni iz javnog života i suočili se sa hapšenjem. Francuska vlada je zahtijevala od Jevreja da nose lične karte označene riječju “Juif” masnim crvenim slovima.
Dok su nacisti klasificirali Irance kao srodne izvornim Arijcima, što je nudilo određenu zaštitu, Sardari je osjećao moralnu obavezu da zaštiti sve Irance, uključujući i jevrejske. Nije mogao da stoji skrštenih ruku dok su njegovi sugrađani bili suočeni sa progonom.
Sardarijeva pametna obmana
Da bi spasio iranske Jevreje, Sardari je koristio hrabru i lukavu strategiju. Bio je domaćin raskošnim zabavama u iranskoj ambasadi, pozivajući njemačke zvaničnike i pridobijajući njihovo povjerenje. Ovaj pristup mu je omogućio da izgradi veze koje će se pokazati neprocjenjivim u njegovim naporima da zaštiti iranske Jevreje.
Koristeći svoje pravno obrazovanje, Sardari je napravio razrađenu obmanu. Pisao je vladi u Višiju, tvrdeći da iranski Jevreji zapravo nisu rasno Jevreji, već pre “Juguti”, grupa čistokrvnih Iranaca koji su usvojili određene jevrejske običaje. Tvrdio je da ih treba smatrati arijevcima zbog njihove krvi i kulturnog naslijeđa. Ova odvažna tvrdnja bila je izmišljotina, ali je osmišljena da iskoristi nacističku iskrivljenu rasnu logiku.
Sardarijevi argumenti dobili su na snazi u nacističkoj birokratiji, što je podstaklo dalju istragu njegovih tvrdnji. U međuvremenu je iskoristio svoju poziciju da izdaje prazne pasoše i vize iz trezora ambasade, dajući stotinama iranskih Jevreja sredstva da izbjegnu progon bez otkrivanja svog jevrejskog identiteta.
Kako je rat odmicao i situacija se za Jevreje u Francuskoj pogoršavala, Sardarijevi napori su se intenzivirali. Godine 1941., kada su britanske i ruske snage napale Iran, iranska vlada je opozvala Sardarija. Neustrašiv, nastavio je svoju misiju, čak i nakon što je izgubio platu i izdržao teškoće. Ostao je bez hrane i topline, ali je njegova odluka ostala nepokolebljiva. Njegovi apeli su na kraju stigli do Adolfa Eichmanna, zloglasnog SS oficira odgovornog za organizaciju Konačnog rješenja. Iako je Eichmann odbacio Sardarijeve tvrdnje kao “židovske trikove”, Sardarijeva nepokolebljiva posvećenost dovela je do izvanrednog ishoda.
Uprkos Eichmannovom odbijanju, Sardarijevi napori su urodili plodom. Njemački zvaničnici počeli su prihvaćati njegove molbe, a ubrzo su vlasti u Vichyju izuzele takozvane Jugutije iz antijevrejskog zakonodavstva. Sardarijev rad se u početku fokusirao na iranske Jevreje, ali kako se širila vijest, otkrio je da pomaže i francuskim i neiranskim Jevrejima.
Posljedice i naslijeđe
Njegovi postupci spasili su bezbroj života, a postao je heroj među iranskom jevrejskom zajednicom u Parizu. Međutim, po povratku u Iran suočio se sa pravnim optužbama za svoje postupke. Proveo je deset dana u zatvoru zbog izdavanja viza ne-Irancima prije nego što je pušten putem intervencije.
Nakon Iranske revolucije 1979. godine, Sardarijev život je doživio tragičan preokret. Nova islamistička vlada zaplijenila mu je imovinu, oduzela mu ambasadorsku penziju i pogubila njegovog nećaka, koji je bio prethodni premijer. U strahu za svoj život, Sardari je pobjegao u Englesku, gdje je živio u siromaštvu do svoje smrti 1981. godine.
Godinama kasnije, Yad Vašem se obratio njemu za detalje o njegovom radu koji je spasio živote. U svom odgovoru, Sardari je ponizno izjavio: “Kao što možda znate, imao sam zadovoljstvo biti iranski konzul u Parizu tokom njemačke okupacije Francuske, i kao takav, moja je dužnost bila spasiti sve Irance, uključujući iranske Jevreje.”
Priča Abdola Hosseina Sardarija svjedoči o snazi individualnog uvjerenja i moralne hrabrosti. Suočio se s ogromnim pritiskom i opasnostima, ali je odlučio da postupa ispravno, spašavajući živote uz veliki lični rizik. Njegovo naslijeđe služi kao podsjetnik na uticaj koji jedna osoba može imati u borbi protiv nepravde i izaziva nas da razmislimo šta bismo učinili u sličnim okolnostima.
