Od 7. oktobra, Izrael se suočio sa brojnim unutrašnjim i spoljnim izazovima, ali izgleda da je uspeo da stvori novu regionalnu realnost. Međutim, snage sigurnosti i političko vodstvo morali su unaprijediti ove promjene usred značajnih poteškoća i uz veliku cijenu, djelujući na više frontova nakon što nisu mogli predvidjeti i pripremiti se za različite razvoje.
Nedavni brzi razvoji u Siriji trebali bi poslužiti kao još jedan podsjetnik na važnost održavanja zdrave doze pesimizma. Takav pristup pomaže u pripremi za gore scenarije – i omogućava olakšanje kada se ne ostvare.
Prema izvještajima, čak je i izraelska obavještajna služba zatečena padom Bashara Assada u Siriji za nekoliko dana. Njihova pretjerano optimistična procjena navela je političko rukovodstvo da provede ono što se u prošlosti otkriva kao pogrešnu politiku. Izrael je vjerovao da je pozicija vladara Damaska stabilna, i na osnovu toga su napravljeni diplomatski potezi s Rusijom, uključujući i kraj Libanskog rata. U praksi se pokazalo da sirijski lav nije ništa drugo do tigar od papira.
Video: Asadov kip srušen u Damasku nakon što su pobunjenici zauzeli grad / Zasluge: arapske društvene mreže
Pretjerani optimizam je također bio evidentan u pogledu Irana tokom rata. Prije raketnog napada u aprilu, stručnjaci su tvrdili da se Iran ne bi usudio pokrenuti direktan napad na Izrael sa svoje teritorije, procjenu koju su navodno podijelile američke obavještajne službe. Ishod je, kao što svi znamo, bio potpuno drugačiji: Iran je direktno napao Izrael ne jednom već dvaput – lansirajući stotine balističkih projektila i bespilotnih letjelica.
Ovo doprinosi zabludi koju su izraelske sigurnosne snage imale prije napada Hamasa 7. oktobra: mnogi su radili pod pretpostavkom da je Hamas odvraćan i nezainteresovan za sukob s Izraelom. Visoki dužnosnici IDF-a pokazali su samozadovoljstvo i prezir, što je dovelo do rata u Gazi koji je i dalje u toku.
S druge strane, kada je u pitanju rat s Hezbolahom, Izrael je čuo pretjerane procjene sposobnosti šiitske terorističke organizacije. Kružili su scenariji sudnjeg dana o hiljadama projektila i raketa koji svakodnevno pogađaju Izrael, stotinama žrtava i dugotrajnim kvarovima električne mreže – ali su se na kraju pokazali neutemeljenim. Izrael se borio protiv Hezbolaha sa značajnim uspjehom, a ovi scenariji iz noćne more pokazali su se lažnim i obmanjujućim. Plaćene cijene, koliko god bile teške, nisu bile ni blizu brojkama koje navode mnogi komentatori i profesionalci.
Dakle, koji bi pristup trebali zauzeti nacionalni procjenitelji – oni kojima je zadatak da predviđaju stvarnost na osnovu dostupnih informacija – optimističan ili pesimistički? Naizgled, optimističan pristup ili operativni koncept koji se donekle oslanja na obavještajne podatke o neprijateljskim namjerama postaje neophodan kada se bavimo budžetskim ograničenjima. Brojne misije s kojima se suočavaju izraelske snage sigurnosti zahtijevaju određivanje prioriteta i pripremu u skladu s tim.
Ipak, ovo je također bio dio greške od 7. oktobra. Da su komandanti na terenu svoje vojno raspoređivanje duž pojasa Gaze bazirali na sposobnostima neprijatelja, a ne na analizi Hamasovih namjera, danas bismo mogli biti na drugom mjestu. Iako budžet i radna snaga svakako igraju ulogu, vrijedi zapamtiti da optimistični scenariji ponekad dovode do pogrešne pripreme – a cijena koju na kraju plaćamo pokazuje se eksponencijalno višom.
Da li je ovo samo retrospektivna mudrost? Možemo li iz takvog razmišljanja izvući buduće lekcije? Po mom mišljenju, proizilaze dva zaključka: Prvo, način upravljanja budžetskim ograničenjima u odnosu na alokaciju misije je jednostavno povećanje budžeta. Jasno je da će skok potrošnje za odbranu doći na štetu drugih stvari i uticati na naš kvalitet života i blagostanje. Međutim, posljednjih godina navikli smo živjeti u velikoj udobnosti, svako pod svojom lozom i smokvom. Jasan pogled na stvarnost otkriva da je Izraelu vjerovatno potreban veći budžet za odbranu. Dugoročno gledano, održavanje stabilnosti i sigurnosti ovdje je vrijedno značajnih ulaganja u druga područja života.
Druga lekcija se tiče budućih procjena naše regionalne situacije, posebno u pogledu Jordana i Egipta. Iako pad sirijske vlade ne znači da će se drugi susjedni režimi srušiti sutra, moramo ozbiljno razmotriti i pripremiti se za ovu mogućnost. Ako se režim u Egiptu, koji održava ratnu spremnost protiv Izraela čak iu miru, sruši, mogli bismo se ponovo naći iznenađeni na južnom frontu, potencijalno po posebno velikoj cijeni. Slično, ako Iran uspije da preuzme kontrolu nad Jordanom, donekle bi nadoknadio svoj gubitak u Siriji, dok bi dobio lakši direktan pristup djelovanju protiv Izraela i promoviranju terorizma u Judeji i Samariji.
Jedan derivat takvog razmišljanja pojavio se u raspravama o zadržavanju snaga IDF-a duž Filadelfijskog koridora nakon što su ga naše trupe zauzele tokom rata. Iako su visoki vojni dužnosnici, uključujući načelnika Glavnog štaba, naznačili da bi Izrael mogao da se nosi s Hamasovim terorizmom bez kontrole ove rute – mnogi su primijetili da je vojska ranije izražavala slične optimistične stavove, ali nije uspjela ispuniti misiju.
Ekonomska cijena pesimističkog razmišljanja je znatna i opterećujuća, a ponekad se pokaže nepotrebnom kad se pogleda unazad. Međutim, cijena koja se plaća za pretjerano optimistične i pogrešne prognoze prečesto dolazi u krvi, što se u konačnici pokazuje daleko skupljom od bilo koje cijene koju bismo platili za djelovanje prema pesimističnim procjenama.
