Dok svjedočimo dešavanjima u Siriji, iz iznenađujuće ofanzive pobunjenika proizlazi jedna oštra lekcija – i ona bi nas sve trebala natjerati da zastanemo i razmislimo. Strateška logika koja pokreće Bliski istok funkcionira, za razliku od svega što vidimo na Zapadu, funkcionirajući više kao složeni ekosistem u kojem i najmanja promjena može izazvati kaskadne efekte u cijelom regionu.
Razmislite o ovome: baš kao što populacije goveda u ekosistemu mogu utjecati na klimatske obrasce, promjena u jednoj regionalnoj dinamici sile odjekuje na cijelom Bliskom istoku. To je daleko od projektovane preciznosti modernog železničkog sistema, gde je svaki pokret proračunat i kontrolisan. Umjesto toga, imamo posla sa delikatnom ravnotežom koja se može prelomiti u svakom trenutku.
Uzmite šta se sada dešava. Ofanziva sunitskih pobunjenika protiv Assadovih snaga i šiitskih milicija u sjevernoj Siriji nije se pojavila u vakuumu. To je direktan odgovor na promjenjivu regionalnu dinamiku nakon izraelskih vojnih kampanja protiv Hezbolaha u Libanu i Hamasa u Gazi. Upravo tako funkcionira ekosistem Bliskog istoka – jedan događaj pokreće drugi u beskonačnom lancu djelovanja i reakcija.
Evo šta mnogi zapadni kreatori politike ne uspevaju da shvate: U ovom regionu, periodi mira se ne vide kao stepenice ka trajnom miru, već kao privremene pauze – „hudnas“ – u stalnom ciklusu. Dok se zapadni umovi možda nadaju da će se ove pauze na kraju učvrstiti u trajni mir, nedostaje im ključna tačka: ne možete pregovarati odbaciti duboko ukorijenjene vjerske težnje.
Video: Rušenje statue Hafeza Asada u Latakiji / Zasluge: arapski mediji
Pogledajte, na primjer, trenutne ambicije Turske. Ne odnose se samo na modernu geopolitiku; oni su duboko ukorijenjeni u otomanskoj historiji. Alep, sa svojim povijesnim vezama s gradovima doline Harran, uključujući moj rodni grad Urfu, predstavlja više od samo strateške lokacije. To je simbol prošle slave koji i danas odjekuje. Istorija regiona – od Napoleonovih kampanja do egipatsko-otomanskih ratova 1839-1841 – nije samo drevna istorija; to je živi plan za trenutne ambicije.
Vidio sam ovaj način razmišljanja iz prve ruke u iranskom paviljonu na izložbi u Šangaju, gdje je ogromna mapa drevnog Perzijskog carstva pod Darijem dominirala ulazom. Ovo nije bila samo dekoracija – to je bila izjava težnje, san koji je čekao svoj trenutak da postane stvarnost.
Za američke stratege koji još uvijek nastoje nametnuti stabilan red u regiji, možda je vrijeme za drugačiju metaforu: Zamislite Bliski istok manje kao šahovsku ploču, a više kao vremenski sistem, gdje se uragani formiraju i udaraju silom izvan ljudske kontrole. Da, sukobi se mogu privremeno obuzdati, ali čak i mirovni aranžmani koji najviše obećavaju ostaju osjetljivi na iznenadne, nepredvidive promjene.
Taktičke implikacije nedavnih događaja podjednako su otrežnjujuće. Ofanziva pobunjenika, slično kao i napadi 7. oktobra, pokazuje kako je moderno ratovanje evoluiralo. Koristeći svakodnevna vozila – motocikle, džipove, kamionete – mobilne borbene jedinice mogu pokrenuti razorne iznenadne napade. To je otrežnjujući podsjetnik da bi čak i navodno demilitarizirana palestinska država mogla brzo mobilizirati takve civilne resurse u vojne svrhe.
Za Izrael bi ovo trebao biti poziv za buđenje. Zamislite slične jurišne grupe koje lansiraju iz Tulkarma i Qalqilye prema obalnom pojasu. Iako Izrael možda sa strane posmatra trenutna previranja u Siriji, moramo priznati neugodnu istinu: čak ni moćna ID ne može garantirati apsolutnu superiornost u svakom scenariju.
Izvorno objavljeno u Makor Rishon.
