Put za oslobođenje Palestine može ići samo kroz samu Palestinu i, preciznije, jasnoću svrhe palestinskog naroda.
Nova vrsta jedinstva oko Palestine konačno pronalazi put do palestinskog pokreta solidarnosti širom svijeta.
Razlog za ovo jedinstvo je očigledan: Gaza.
Prvi genocid u svijetu koji se prenosi uživo u Pojasu Gaze, i rastuće spontano suosjećanje, dakle solidarnost, s palestinskim žrtvama, pomogli su da se novi prioriteti iz tipičnih političkih i ideoloških sukoba vrate na mjesto gdje su uvijek trebali ostati: nevolju Palestinaca ljudi.
Drugim riječima, ostatku svijeta su se nametnuli čisti zločin Izraela, postojanost, otpornost i dostojanstvo Palestinaca, te istinska ljubav običnih ljudi prema Palestini.
Dok su mnoge grupe solidarnosti, uprkos svojim razlikama, uvijek nalazile margine za jedinstvo oko Palestine, mnoge nisu.
Umjesto da se okupe u podršci diskursu zasnovanom na palestinskoj pravdi, uglavnom fokusiranom na okončanje izraelske okupacije, razbijanje aparthejda i postizanje punih palestinskih prava, mnoge grupe su se okupile oko vlastitih ideoloških, političkih i često ličnih prioriteta.
To je dovelo do dubokih podjela i, na kraju, do nesretnog cijepanja onoga što je trebalo da bude jedan globalni pokret.
Iako mnogi s pravom tvrde da je pokret pretrpio strašne posljedice sirijskog rata i drugih sukoba povezanih s takozvanim arapskim proljećem, istinski, pokret je kroz povijest bio sklon podjelama, mnogo prije nedavnih prevrata na Bliskom istoku.
Raspad Sovjetskog Saveza, počevši od 1990. godine, ostavio je trajne ožiljke na svim progresivnim pokretima širom svijeta, gdje su se, prema riječima Domenica Losurda, ‘zapadni marksisti’ povukli u svoja akademska središta, a ‘istočni marksisti’ su ostali sami boreći se protiv pošasti ‘novog svjetskog poretka’ predvođenog SAD-om.
Balkanizacija socijalističkog pokreta na globalnom nivou, ali uglavnom u zapadnim zemljama, još uvijek se može vidjeti u pogledu mnogih socijalističkih grupa na događaje koji su u toku u Palestini i na njihova zabranjena ‘rješenja’ za izraelsku okupaciju.
Bez obzira da li su ova ‘rješenja’ relevantna ili ne, to je od vrlo male vrijednosti za borbu Palestinaca na terenu; na kraju krajeva, ove magične formule se često razvijaju u zapadnim akademskim laboratorijama, sa malo ili nimalo veze, sa događajima koji su u toku u Dženinu, Kan Junisu ili Džabaliji.
Uz to, postoji i problem transnacionalne solidarnosti. Ova vrsta solidarnosti jednostavno je uslovljena očekivanim povratkom jednake količine solidarnosti u vidu političkog reciprociteta.
Ovaj pojam je pogrešna primjena koncepta intersekcionalnosti, kao u različitim nezadovoljnim grupama koje nude međusobnu solidarnost da pojačaju svoj kolektivni glas i unaprijede svoje interese.
Dok je intersekcionalnost na globalnom nivou teško funkcionalna, a kamoli testirana – međudržavnim odnosima obično upravlja politička strategija, nacionalni interesi i geopolitičke formacije – intersekcionalnost unutar nacionalnog i lokalnog okvira je vrlo moguća.
Međutim, da bi ovo drugo imalo značenje, potrebno je organsko razumijevanje borbi svake grupe, određeni stepen društvenog uranjanja i istinske ljubavi i suosjećanja jedni prema drugima.
U slučaju Palestine, međutim, ova plemenita ideja se često miješa sa pregovaračkom i transakcionom solidarnostom, koja bi mogla djelovati na političkoj pozornici, posebno u vrijeme izbora, ali rijetko pomaže učvršćivanju dugoročnih veza između potlačenih zajednica tokom vremena.
Trenutni izraelski genocid u Gazi svakako je pomogao mnogim grupama da prošire margine jedinstva kako bi mogle zajedno raditi na okončanju istrebljenja Gaze i da izraelske ratne zločince pozovu na odgovornost na svaki mogući način.
Ovaj pozitivan osjećaj, međutim, mora se nastaviti dugo nakon završetka genocida, sve dok se palestinski narod konačno ne oslobodi jarma izraelskog kolonijalizma naseljenika.
Poenta je da već imamo brojne razloge da pronađemo i održimo jedinstvo oko Palestine, bez truda da pronađemo ideološku, političku ili bilo koju drugu vrstu zajedničke osnove.
Naseljeničko-kolonijalni izraelski projekat samo je manifestacija zapadnog kolonijalizma i imperijalizma u njihovim klasičnim definicijama. Genocid u Gazi se ne razlikuje od genocida nad narodom Herero i Nama u Namibiji na prijelazu iz 20. stoljeća, a američko-zapadni intervencionizam u Palestini se ne razlikuje od destruktivne uloge koju su zapadne zemlje odigrale u Vijetnamu i brojnim drugim spornim prostorima širom sveta.
Stavljanje izraelske okupacije Palestine u kolonijalni okvir pomoglo je mnogima da se oslobode zbrkanih predstava o izraelskim ‘inherentnim’ pravima nad Palestincima.
Zaista, ne može postojati nikakvo opravdanje za postojanje Izraela kao isključivo ‘židovske države’ u zemlji koja je pripadala domorodačkom palestinskom narodu.
Po istom principu, toliko hvaljeno izraelsko ‘pravo na samoodbranu’, pojam koji neki ‘naprednjaci’ nastavljaju papagajski ponavljati, ne odnosi se na vojne okupatore u aktivnom stanju agresije ili one koji provode genocid.
Održavanje fokusa na palestinskim prioritetima ima i druge prednosti, uključujući moralnu jasnoću. Oni koji ne smatraju da su prava palestinskog naroda dovoljno uvjerljiva da razviju ujedinjeni front uopće nisu imali namjeru da budu dio pokreta, stoga je njihova ‘solidarnost’ površna, ako je uopće iskrena.
Put za oslobođenje Palestine može ići samo kroz samu Palestinu i, preciznije, jasnoću svrhe palestinskog naroda koji je, više od bilo koje druge nacije u modernim vremenima, platio i plaća najvišu cijenu za svoju slobodu.
– Ramzy Baroud je novinar i urednik The Palestine Chronicle. Autor je šest knjiga. Njegova posljednja knjiga, koju je zajedno uređivao sa Ilanom Pappeom, je “Naša vizija za oslobođenje: angažirani palestinski lideri i intelektualci govore”. Dr. Baroud je nerezidentni viši istraživač u Centru za islam i globalne poslove (CIGA). Njegova web stranica je www.ramzybaroud.net
