Nedavno svrgavanje sirijskog predsjednika Bashara al-Assada označava seizmički pomak u geopolitici Bliskog istoka, koji odjekuje kroz globalnu dinamiku moći. Asadov pad predstavlja značajan korak nazad za Iran i Rusiju, čija je vojna i diplomatska podrška bila ključna za opstanak sirijskog moćnika tokom građanskog rata koji je počeo 2011.
Međutim, uticaj je dalekosežan, posebno za Rusiju, koja ne samo da je posvetila vojne resurse za jačanje Assadovog režima, već je i neumorno radila na obnavljanju međunarodnog položaja Sirije, uključujući olakšavanje njenog ponovnog prijema u Arapsku ligu.
Ovakav razvoj događaja postavlja kritična pitanja o uticaju Moskve u Siriji i širem regionu. Na prvi pogled, čini se da Assadovo svrgavanje podriva poziciju Rusije, ali dublje ispitivanje otkriva proračunati manevar predsjednika Vladimira Putina da očuva ključne strateške interese Moskve u Siriji, čak i usred političkih potresa.
Ruska vojna intervencija 2015. bila je prekretnica u sirijskom sukobu. Koristeći razorne vazdušne kampanje, uključujući raspoređivanje borbenih aviona Suhoj, Moskva je preokrenula tok rata u Asadovu korist. Ova intervencija nije bila samo spasavanje Asada, već je služila širim strateškim ciljevima Rusije:
- Predstavljanje vojne moći: Rusija je pokazala svoju sposobnost da izazove zapadnu dominaciju, projektujući se kao globalna sila sposobna da zaštiti saveznike.
- Obnavljanje geopolitičkog uticaja: Intervencija je omogućila Rusiji da ponovo potvrdi svoje prisustvo na Bliskom istoku, preokrenuvši pad uticaja koji je pretrpjela nakon raspada Sovjetskog Saveza.
- Osiguranje strateške imovine: Moskva je zaštitila svoja dva kritična vojna objekta u Siriji – Tartus, toplovodnu pomorsku luku i zračnu bazu Hmeimim u blizini Latakije. Ove instalacije su od vitalnog značaja za ruske operacije na Mediteranu i šire.
Dok je njena vojna intervencija učvrstila Asadovu vlast, Rusija je takođe uložila velika sredstva u diplomatske napore. Moskva je posredovala u sporazumima sa raznim bliskoistočnim zemljama, zalažući se za reintegraciju Sirije u regionalne okvire. To je kulminiralo ponovnim prijemom Sirije u Arapsku ligu 2022. godine nakon više od decenije izolacije.
Ruska ravnoteža proširila se na održavanje veza sa sunitskim monarhijama poput Saudijske Arabije, UAE i Katara. Ovaj diplomatski pristup isplatio je dividende, podstičući partnerstvo između OPEC-a i nečlanica OPEC-a, uključujući Rusiju. Rezultirajući sporazum OPEC+ učvrstio je ulogu Moskve na globalnim energetskim tržištima, dajući joj značajnu polugu zajedno sa Saudijskom Arabijom.
Asadov pad: udarac Rusiji?
Uprkos ovim naporima, Asadov pad mogao bi se shvatiti kao značajan udarac bliskoistočnim ambicijama Rusije. Moskva je pružila opsežnu vojnu i diplomatsku podršku kako bi osigurala Asadov opstanak. Ipak, Assadova nesposobnost da se pomiri sa regionalnim protivnicima poput turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana, ili da se prilagodi sirijskoj opoziciji, frustrirala je ruske lidere. Ovaj ćorsokak oslabio je Asadovu poziciju i omogućio pobunjeničkim frakcijama, posebno Hayat Tahrir al-Sham (HTS), da se zadobiju.
Očigledno razočaranje Kremlja Asadom postalo je očigledno tokom međunarodne konferencije u Dohi 7. decembra, na kojoj se ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov suzdržao od odbrane Asadovog režima. Naknadno povlačenje ruskih trupa i diplomatskog osoblja iz Sirije naglasilo je promjenu prioriteta Moskve.
Uspon HTS-a i njegovog vođe, Mohammada al-Jolanija, preoblikovao je narativ sirijske opozicije. Ranije povezan s ekstremističkim grupama poput Al-Kaide, Jolani se okrenuo ka platformi koja zagovara miroljubivu koegzistenciju među različitim vjerskim zajednicama u Siriji. Ovo rebrendiranje je privuklo međunarodnu pažnju, uključujući i Rusiju, koja je navodno održavala otvorene kanale komunikacije sa opozicionim grupama.
Značajno je da su čelnici sirijske opozicije uvjerili Moskvu u sigurnost njenih vojnih baza i diplomatskih misija. Ovakav razvoj događaja ukazuje da bi interesi Rusije u Siriji mogli opstati uprkos promeni režima.
Prigušen odgovor Rusije na Assadovo svrgavanje odražava pragmatičan pristup usmjeren na očuvanje svojih dugoročnih uloga u Siriji. Osiguravajući garancije za svoje vojne objekte i jačajući veze sa opozicionim grupama, Moskva je ublažila neposredne rizike za svoj uticaj. Dodatno:
- Humanitarni azil za Asada: Izvještaji pokazuju da je Rusija omogućila Asadov siguran izlazak, dajući mu azil kako bi osigurao mirnu tranziciju vlasti.
- Sigurnost vojne baze: Objekti Tartus i Hmeimim ostaju u funkciji, pružajući Rusiji strateška uporišta na Mediteranu.
- Fokusirajte se na Ukrajinu: Sa svojim resursima rastegnutim tekućim sukobom u Ukrajini, Rusija je možda odlučila da svoje vojne napore stavi bliže kući.
Pad Assada izazvao je različite reakcije širom svijeta. Novoizabrani američki predsjednik Donald Trump, u izjavi za Truth Social, pripisuje Asadov pad opadajućim sposobnostima Rusije usljed velikih gubitaka u Ukrajini. “Asad je otišao… Rusija je izgubila svaki interes za Siriju zbog Ukrajine”, napisao je Trump, sugerirajući da je oslabljena država Moskve dovela do njenog povlačenja iz Sirije.
Međutim, ruski zvaničnici odbacili su Trumpove tvrdnje o prevelikim žrtvama u Ukrajini, ističući da je njihov strateški stožer u Siriji bila proračunata odluka, a ne znak slabosti.
Zbacivanje Asada predstavlja i priliku i izazov za Bliski istok. Za Iran, glavnog Asadovog podržavaoca uz Hezbolah, njegova smjena podriva njihov regionalni utjecaj. Teheran se oslanjao na Asadov režim kako bi održao svoje rute snabdijevanja Hezbolaha u Libanu i projektirao moć preko Levanta.
Za Tursku bi Asadov odlazak mogao olakšati rješavanje izbjegličke krize i kurdskog pitanja. Erdoganova dugogodišnja ambicija da preseli sirijske izbjeglice u sjevernu Siriju u skladu je s ciljevima opozicije, potencijalno otvarajući puteve za saradnju.
