Izrael je pokazao oštru sposobnost za iskorištavanje prilika za jačanje svojih strateških interesa na uvijek nestabilnom Bliskom istoku. Proteklih nekoliko mjeseci pokazali su niz vojnih i geopolitičkih akcija koje naglašavaju sposobnost Izraela da stvori i iskoristi regionalnu dinamiku u svoju korist. Ove akcije ne samo da su preoblikovale ravnotežu snaga u kritičnim oblastima, već su razotkrile i ranjivost njegovih protivnika.
Kako su se izraelske vojne operacije u Gazi završavale sredinom septembra, pažnja se brzo prebacila na Liban, gdje je proračunati potez Izraela nanio ozbiljnu štetu Hezbolahu. Hiljade pejdžera i stotine voki-tokija, navodno ugrađenih sa daljinskim detonatorima, istovremeno su aktivirani, efektivno osakativši Hezbolahovu komunikacionu mrežu. Ovo desetkovanje njenog komandnog lanca bilo je uvod u mnogo veću ofanzivu.
Jedva dvije sedmice kasnije, Izraelske odbrambene snage (IDF) pokrenule su sveobuhvatnu invaziju na Liban. Gađajući Hezbolahov ogromni arsenal raketa i projektila, IDF-ov napad je navodno uništio do 80 posto naoružanja grupe. Napad ne samo da je neutralizirao Hezbolahovu neposrednu vojnu prijetnju, već je i poremetio njegovu sposobnost proizvodnje i skladištenja oružja za buduće sukobe.
Suočen sa ogromnim gubicima, Hezbolah je pristao na prekid vatre, rezultat koji su neki smatrali nevoljnom kapitulacijom. Prekid vatre označio je odstupanje od ranije opredijeljenosti grupe da nastavi svoju borbu do završetka izraelskih operacija u Gazi.
Tokom vikenda, još jedna prilika za Izrael se pojavila jer je režim sirijskog predsjednika Bashara al-Assada pao nakon godina sukoba. Izrael je delovao brzo i odlučno. Stotine zračnih napada usmjerene su na ostatke sirijske vojne infrastrukture, uništavajući njenu mornaricu, skladišta raketa, borbene avione, tenkove i drugu kritičnu imovinu.
IDF je prvi put u pet decenija pokrenula kopneni upad na sirijsku teritoriju. Ovaj hrabar potez uspostavio je veću tampon zonu i osigurao strateško uzvišenje, značajno smanjujući prijetnju koju je Sirija predstavljala Izraelu. Što je još važnije, to je poremetilo iransku logističku mrežu, koju je Teheran koristio za prebacivanje oružja Hezbolahu preko Sirije.
Napad je pokazao sposobnost Izraela da izvede operacije velikih razmjera uz minimalan domaći rizik. Regionalni vakuum moći, zajedno sa smanjenim angažmanom Rusije i oštećenim odbrambenim aparatom Irana, stvorio je okruženje niskog rizika za izraelske vojne kampanje.
Kritičari su izrazili zabrinutost da bi akcije Izraela mogle izazvati širi sukob ili ponovo zapaliti neprijateljstva u Libanu. Međutim, ovi strahovi izgledaju neosnovani. Dominacija Izraela u regionu dostigla je tačku u kojoj su izazovi njegovim akcijama uglavnom simbolični. Sjedinjene Države su usvojile pristup bez ruku, dajući Izraelu prešutno odobrenje, dok su se susjedne zemlje i grupe suzdržale od značajnih mjera odmazde.
Specijalni izaslanik Ujedinjenih naroda za Siriju, Geir Pedersen, osudio je izraelske zračne napade i kopnene operacije, pozivajući na uzdržanost i poštovanje tranzicije vlasti u Siriji. Ipak, izraelska strategija odražava strategiju drugih vanjskih aktera kao što su Sjedinjene Države i Turska, od kojih svi slijede svoje interese usred sirijskih previranja.
SAD su rasporedile bombardere B-52 da gađaju ostatke Islamske države, dok su pobunjenici koje podržava Turska zauzeli teritoriju u sjevernoj Siriji. Ovi manevri naglašavaju širi trend: oportunističko prekrajanje geopolitičkog pejzaža Sirije kako bi odgovaralo ambicijama vanjskih sila.
Pad Assadovog režima i kasnija borba za vlast izazvali su strah da će Sirija dalje pasti u haos, slično kao u Libiji nakon Gadafija. Takav scenario mogao bi da ima dalekosežne posledice, potencijalno stvarajući plodno tlo za ekstremističke grupe i produžavajući nestabilnost regiona.
Putanja Sirije već je imala zapanjujuće sličnosti sa libijskom, s vanjskim silama koje pogoršavaju unutrašnje podjele. Uspon Islamske države (ISIS) iz pepela sirijskog građanskog rata služi kao oštar podsjetnik na nenamjerne posljedice dugotrajnog sukoba i rascjepkanog upravljanja. ISIS nije samo pokrenuo teror širom Evrope, već je inspirisao i napade čak i u jugoistočnoj Aziji.
Neki analitičari dovode u pitanje da li su navodno umjerene pobunjeničke frakcije u Siriji, poput Hayat Tahrir al-Shama, istinski moderirali svoje pozicije ili se samo mijenjaju u pokušaju da dobiju legitimitet. Bez obzira na to, djelovanje vanjskih aktera je neosporno stvorilo uslove za produženu nestabilnost.
Iran, ključni igrač u regionu, pokazao se kao jedan od najvećih gubitnika u ovom periodu preokreta. Gubitak njegove mreže za transport oružja u Siriji, zajedno sa opadajućim regionalnim utjecajem, zadao je značajan udarac strateškom proračunu Teherana. Na nedavno održanom Forumu u Dohi u Kataru, jedan stručnjak je iznio mišljenje da je Iran izgubio “svaku stratešku opkladu” na Bliskom istoku u protekloj godini.
Neuspesi Irana su pojačani njegovim neuspehom da se efikasno suprotstavi agresivnim potezima Izraela. Odbrambena strategija zemlje, koja je već bila nategnuta zbog njenog učešća u Jemenu, Iraku i Libanu, učinjena je praktično neefikasnom suočenom s proračunatim ofanzivama Izraela.
Nedavne akcije Izraela preoblikovale su regionalni status quo, učvršćujući njegovu poziciju neosporne sile na Bliskom istoku. Sa oslabljenim Hezbolahom, desetkovanim vojnim kapacitetima Sirije i smanjenim uticajem Irana, Izrael je efektivno neutralisao tri svoja najznačajnija protivnika.
Međutim, ova dominacija nije bez rizika. Razaranje u Siriji i Libanu, zajedno sa širom regionalnom borbom za vlast, ostavilo je trag nestabilnosti koja bi mogla imati dugoročne posljedice. Vakuum moći u Siriji, posebno, predstavlja plodno tlo za ekstremističke grupe da se pregrupiraju i napreduju.
