Dana 31. decembra 1999. godine spuštena je američka zastava, a podignuta je panamska zastava i vijorila se kao simbol zone kanala po prvi put. Panamci su slavili
Ova scena označila je kraj ere koju su definisali protesti, tenzije i smrti.
“Bilo je impresivno vidjeti reakciju panamskog naroda”, rekao je za BBC Alberto Aleman, koji je nekoliko godina vodio kanal.
Nakon 25 godina, suverenitet međuokeanske rute ponovo je stavljen na dnevni red kontroverznim riječima predsjednika Donalda Trumpa, koji će preuzeti dužnost u SAD-u.
Trump je nedavno rekao: “Otkačeni smo” o novcu koji američki brodovi plaćaju za korištenje kanala.
Trump je rekao da će, ako se ova situacija ne promijeni, oni “zahtijevati kompletan, hitan i neosporan prijenos Panamskog kanala Sjedinjenim Državama”.
U svojoj reakciji na društvenim mrežama, panamski predsjednik Raúl Mulino rekao je: “Svaki kvadratni centimetar kanala i dalje će pripadati Panami.”
Pa, kako smo došli do ove tačke?
Građanski rat i prilika
Izgradnja kanala koji povezuje Tihi i Atlantski okean bila je na dnevnom redu evropskih doseljenika od 16. vijeka.
U to vrijeme, jedini pristup južnim morima bio je preko Magelanovog tjesnaca južno od Čilea, što je značilo putovanje na velike udaljenosti i suočavanje s izdajničkim vodama Rta dobre nade.
Prolazak kroz Panamu, tada kolumbijsku teritoriju, prvi put je pokušan u 19. vijeku. Bogota je dala pravo izgradnje kanala Ferdinandu de Leseppsu, francuskom inženjeru koji je izgradio Suecki kanal u Egiptu.
Međutim, radnici, od kojih su mnogi bili afrički robovi, bili su pogođeni bolestima, vlaga i stalna kiša doveli su do bankrota projekta. U tom periodu počelo je da raste interesovanje SAD za ovaj morski put.
U to vrijeme, Kolumbija je izlazila iz građanskog rata koji je ostavio hiljade mrtvih. Političke tenzije su bile vrlo visoke, što je na kraju rezultiralo neovisnošću Paname.
Sjedinjene Države su bile sila u usponu u regionu u to vrijeme, koje su preuzele kontrolu nad Portorikom i Kubom, a građanske nemire u Kolumbiji pretvorile su u veliku priliku. SAD su ponudile da plate 40 miliona dolara za dobijanje prava na izgradnju kanala.
Ovo je činilo osnovu Herran-Hay sporazuma, koji je uspostavio prava na izgradnju kanala između Sjedinjenih Država i Kolumbije.
Bio je to složen pregovarački proces, a 5. avgusta 1903. kolumbijska vlada je odbila ponudu, uz obrazloženje da se time narušio suverenitet zemlje.
U tom periodu, Panama, koja je još uvijek bila dio Kolumbije, protivila se Bogotinom odbijanju sporazuma uz podršku SAD. Sjedinjene Države su rekle da će vojno intervenirati ako Kolumbija odgovori, a 3. novembra 1903. Panama je proglasila svoju nezavisnost.
Panamska istoričarka Marixa Lasso kaže da su Sjedinjene Države nemire u Panami vidjeli “kao savršenu priliku za postizanje dogovora koji su željeli bez intervencije Kolumbije”.
Podijeljena zemlja i početak tenzija
Nakon sticanja nezavisnosti Paname, dvije zemlje potpisale su sporazum Hay-Bunau-Varilla. Dok je sporazum garantovao nezavisnost Paname, Sjedinjenim Državama je dao trajnu kontrolu nad kanalom i područjem od osam kilometara sa obe strane strateškog plovnog puta, nazvanog Zona kanala. Prema sporazumu, Panama bi za to dobila 10 miliona dolara odštete.
Kada je gradnja završena 1913. godine, parobrod Ancon postao je prvi brod koji je prešao kanal, najavljujući njegovo otvaranje svijetu.
Međutim, ubrzo su počele tenzije. Zemlja je bila fizički podijeljena na dva dijela. Hiljade Amerikanaca koristilo je svoje zakone dok su živjeli i radili sa svojim porodicama u zoni kanala.
Stanovnici zone kanala nisu imali kontakt sa Panamcima, a Panamci nisu mogli ući u to područje bez posebne dozvole.
Gnjev Panamaca je rastao i oni su protestirali tražeći prekid prisustva SAD-a i povratak Panamskog kanala.
Operaciju Suverenost započela je 1958. godine grupa studenata koji su postavili 75 panamskih zastava na zvaničnoj teritoriji SAD.
Ricardo Rios Torres, jedan od vođa studentskih protesta, rekao je za BBC Mundo 2019. godine: “Rekli su nam da Panamci ne mogu ući ovdje. Tog dana smo rekli da se više ne bojimo i da želimo novi sporazum koji će okončati nastavak kolonijalnog postojanja.”
Jedan od važnih događaja u ponovnom preuzimanju kanala bio je Patriotski marš 1959. godine. Panamci su pozvani da uđu u zonu kanala noseći svoju zastavu.
Marš je počeo mirno, ali kada su aktivisti spriječeni da uđu u to područje, izbili su sukobi između Panamaca i policije, a na desetine je povrijeđeno.
Oba događaja inspirisala su izreku „Ko sije zastavu, žanje suverenitet“, kasnije popularnu u Panami.
Dan mučenika
Ovi događaji izazvali su nove proteste u narednim godinama.
Kao rezultat pregovora, 1962. godine sklopljen je sporazum između panamskog predsjednika Chiarija i američkog predsjednika Johna F. Kennedyja, kojim je predviđeno da se zastave obje zemlje vijore u zoni kanala.
Međutim, kada je sporazum stupio na snagu 1. januara 1964. godine, stanovnici Zone kanala ignorirali su naredbu guvernera i odbili da podignu panamsku zastavu.
Desetine učenika Panamskog nacionalnog instituta su 9. januara otišli u zonu kanala noseći svoje školske zastave i zahtijevali da se zastava istakne u srednjoj školi Bilboğa.
Međutim, američka policija zaustavila je studente i izbili su sukobi, ubivši više od 20 demonstranata i povrijedivši stotine drugih. Kasnije je ovaj dan počeo da se naziva Dan šehida.
Tadašnji panamski lider Roberto Chiari odgovorio je prekidom veza s Washingtonom dok se ne potpiše novi sporazum između dvije zemlje.
Po mišljenju mnogih stručnjaka, ovo je bio glavni događaj koji je omogućio da Panamski kanal nakon više od 35 godina bude vraćen Panamcima.
Torrijos-Carter sporazum
Nakon tog mračnog januara, pregovori između Sjedinjenih Država i Paname počeli su 3. aprila 1964. godine.
Obje zemlje su imenovale specijalne ambasadore za razgovore.
Međutim, trebalo je još 10 godina da zajedničku deklaraciju potpišu američki državni sekretar Henry Kissinger i panamski ministar vanjskih poslova Juan Antonio Tack za vrijeme vladavine predsjednika Richarda Nixona. Ova deklaracija je ponudila jasan okvir za konačni sporazum o Panamskom kanalu koji bi bio prihvatljiv za obje strane.
Osnova za ovaj konačni sporazum bio je ukidanje Ugovora Han-Bunau-Varilla, koji je Sjedinjenim Državama dao prava na Panamski kanal i jurisdikciju nad dijelovima Paname.
To je bila osnova sporazuma koji su zvanično potpisali američki predsjednik Jimmy Carter i panamski lider Omar Torrijos 7. septembra 1977. godine.
Prihvatili su da suverenitet u zoni kanala pripada Panami i da je podložan panamskom zakonu, te su se dogovorili o prijenosu kanala 31. decembra 1999. godine.
Vraćanjem kanala Panamcima, rekao je Carter, Amerikanci su “pokazali da velika i moćna zemlja može napraviti pravedan i častan sporazum sa suverenom, ponosnom, ali malom nacijom”.
Povratak
Nakon prelaznog perioda, nekoliko dana prije početka stoljeća, zvaničnici iz cijelog svijeta otputovali su u Panamu kako bi prisustvovali zvaničnoj ceremoniji primopredaje. Carter je bio tamo.
Divovski ekrani sa satovima za odbrojavanje postavljeni su u različitim dijelovima Panama Cityja.
Tadašnja predsjednica Paname Mireya Morosco podigla je panamsku zastavu na upravnoj zgradi kanala i primopredaja je službeno obavljena.
Morosco je rekao: “Panamski kanal pripada Panamcima. Panama je konačno postala potpuno suverena država.”
