Svaka zemlja u Aziji ima neku zabrinutost oko toga šta će Trumpova administracija donijeti, bilo sebi ili svijetu općenito. Najčešći imenitelj jasno su carine, s obzirom na Trumpove prijetnje i činjenicu da gotovo svaka zemlja ima veliki trgovinski suficit sa SAD, na čijem su regionalnom čelu Kina, Japan, Vijetnam, Koreja i Indija.
Ali s obzirom na to da Trump sebe vidi kao sklapača dogovora, jednostavni pristupi kao što su sveobuhvatne tarife uprkos njegovim prijetnjama su nevjerovatni. Ono što bi bilo za pregovaranje bio bi pristup trgovini vis-à-vis neka druga tačka Trampovog dnevnog reda, ili njegov lični hir. Tako bi Indija, Bangladeš i Vijetnam mogli očekivati da će se olako povući iz strateških razloga.
Poremećaji cjelokupnog globalnog trgovinskog sistema putem proizvoljnih mjera su, naravno, velika opasnost za opštu svjetsku ekonomiju. Ali kratkoročno gledano, svako značajno jednostrano smanjenje američkog deficita bilo bi razlog za domaće podsticaje. Trenutno, skoro svaka zemlja u istočnoj Aziji ima veliki suficit na tekućem računu. Indonezija ima mali deficit, ali može dobro podržati veći s obzirom na njene kontinuirane infrastrukturne potrebe i nizak nivo inflacije. Kako su to zemlje gomilale dolare u nedostatku bilo čega drugog, a neke su podigle dolar na višedecenijske maksimume u odnosu na jen, euro, filipinski pezos i druge uprkos činjenici da je deficit tekućeg računa SAD preko 4 posto BDP-a, njegov državni deficit od 6 posto, pri čemu će se oba vjerovatno povećati s obzirom na Trumpove već iznesene planove za još jedno smanjenje poreza, dok je berza na istorijski ekstremnim vrijednostima.
Druga strana medalje bile su slabe azijske valute koje su mnoge centralne banke – Japan je izuzetak – uvjerile da budu oprezne u pogledu smanjenja kamatnih stopa, a većina tržišta dionica – Indija je glavni izuzetak – bila je u najboljem slučaju dosadna.
Čak i bez Trumpa, neravnoteže su došle do tačke u kojoj se bogatstvo okreće, vjerovatno dramatično, čak i ako Trumpovo smanjenje poreza zadrži kamatne stope u SAD-u. Tramp takođe može nastojati da ublaži trgovinski deficit inžinjeringom pada dolara, ali to je teško postići, a bio bi potreban veoma veliki pokret da bi se ostvario značajan trgovinski uticaj. Međutim, kombinacija zakašnjele američke recesije i nižih kamatnih stopa brzo bi gurnula dolar sa svog položaja, što bi trebalo pozdraviti u većem dijelu Azije.
Na strateškom planu, Tramp bi možda želeo da umiri Rusiju u odnosu na Ukrajinu u pokušaju da smanji Putinovu zavisnost od Kine, ali je pitanje koliko daleko može ići sa otuđenjem Evrope kojoj Kina ne želi da se suprotstavlja. Rusija se ionako čini zaglavljena sa ostarjelom Putinovom opsesijom (djelimičnim) gubitkom carskog/sovjetskog carstva. Njegova potreba za trupama iz nuklearne Sjeverne Koreje bila je podsjetnik na neriješena pitanja ne samo Korejskog poluostrva već i ruskog Dalekog istoka, mnogo stečena silom od Mandžurske Kine 19.th veka. Indija bi mogla pozdraviti veće rusko prisustvo kao protuotrov Kini, ali Moskva ima oskudne pomorske resurse za raspoređivanje dok progoni Ukrajinu.
U centralnoj Aziji kineski uticaj nastavlja da raste na račun Rusije, iako je Turska takođe privlačna iz etničkih i ekonomskih razloga, a svaka promena režima u Iranu, ukoliko do nje konačno dođe, verovatno bi dovela do brzog širenja njegove regionalne uloge i prihvatanja njenog ograničene sposobnosti da se suprotstave izraelskom kolonijalizmu koji podržava SAD u Palestini preko zastupnika u Jemenu i Libanu.
U istočnoj Aziji, situacija se nedavno zakomplikovala smjenom južnokorejskog predsjednika i vjerovatnoćom da će njegov eventualni nasljednik biti manje povezan sa SAD-om i Japanom, dok Japan brine o američkim obavezama i trgovinskim prijetnjama. Bajdenova administracija uspješno je pokrenula novo tripartitno sigurnosno partnerstvo koje uključuje Japan i Južnu Koreju kako bi ojačala zapadnu poziciju u istočnom Pacifiku. Južnokorejski predsjednik Yoon Suk Yeol i tadašnji japanski premijer Fumio Kishida, koji su pregovarali o sporazumu, sada su otišli, kao i Bajden. S obzirom na Trumpovu iskazanu naklonost prema Kim Jong-unu i njegove uvertira Xi Jinpingu, o sudbini tog sporazuma se može nagađati.
Ovdje, a u još većoj mjeri u pomorskoj jugoistočnoj Aziji, mnogo će ovisiti o vlastitim pozicijama Kine. Odustajanje od svoje agresivne potrage za sumnjivim istorijskim tvrdnjama u Južnom kineskom moru dalo bi manje razloga državama da pozdrave (iako prećutno) važnost koju SAD pridaju ovim vodama. Filipini imaju oskudan izbor, ali Kina bi mogla testirati američku odlučnost da zaštiti Filipine na početku Trumpovog mandata.
Malezija se priklonila Pekingu i čuva u tajnosti mnoga kršenja svog suvereniteta i EEZ. Vijetnam je za sada pacificiran time što nije bio agresivan u svojim vodama. Dakle, oči će biti uprte u indonezijski Prabowo. Žuri po svijetu da svima kaže koliko je Indonezija važna. Cilj mu je da bude aktivan u raznim međunarodnim grupama sa različitim članovima. Strategija tek treba da se vidi u svemu ovome, ali čini se da ASEAN nije u fokusu sve dok on traži veću pozornicu. Kod kuće, fokus će biti na tome koliko daleko stiže u razbijanju dešavanja iz reformske ere, kao što su regionalni izbori, koji su već počeli, i zauzimanje blažih stavova prema korupciji sa velikim ulaznicama.
Što se tiče ASEAN-a, sa Malezijom na čelu i premijerom Anwarom Ibrahimom kao premijerom, može se očekivati još više floskula i praznih obećanja nego inače.
2025. godina je relativno kratka za izbore. Filipini imaju srednjeročne izbore u Kongresu, ali Markos, u rastućoj konfrontaciji sa snagama bivšeg predsjednika Rodriga Dutertea i njegove kćeri Sare, potpredsjednice, ima još vremena do 2027. Zemlja je manje zavisna od izvoza (ili Kine) od bilo kojeg drugog drugi tako ekonomski može biti sigurno mjesto za sada – ako ne iz strateške perspektive.
Singapur će imati jedan negdje prije novembra, test za novog premijera Lawrencea Wonga. Hoće li mu dati prednost sumnje i više vremena da se dokaže? Ili će nezadovoljstvo, možda zbog jaza u bogatstvu i elita koje žive u velikim stanovima, uticati na raspoloženje birača, ili osjećaj da on ostaje u sjeni višeg ministra Lee Hsien Loonga? Neke opozicione stranke su se okupile, ali su i dalje više protestno nego što nude jasan dnevni red.
Ostaje da se vidi kada će Bangladeš glasati ili kako će se oživljavanje politike razvijati nakon godina de facto jednopartijske vladavine pod šeikom Hasinom. Politika Malezije će vjerovatno ostati neuredna stabilnost s Anwarovim opstankom poduprtim popustljivošću prema raznim utjecajnim političarima okaljanim umiješanošću u 1MDB ili druge prevare. Na Tajlandu, s Thaksin Shinawatra na kontroli preko svoje kćeri Paetongtorn kao premijera koji radi na tome da ekonomija postane porodična stvar nakon skoro dvije godine stagnacije i korupcije uzrokovane vojskom, postoje nade za rast ublažen nekim od najvećih svjetskih potrošačkih dugova .
U ovo vrijeme prošle godine moglo se očekivati godinu velikih izbora – Indija, Indonezija, SAD, itd. Sada se svi suočavaju s godinom neizvjesnosti uprkos relativnoj izbornoj spokojstvu.
