Aydın Aydınoğlu, čija je porodica migrirala iz Prištine, glavnog grada Kosova, u naselje Samatya u istanbulskom okrugu Fatih 1963. godine, nastavlja 110-godišnju porodičnu tradiciju popravke satova kao zanatlija treće generacije.
Aydınoğlu, koji živi u istanbulskoj četvrti Beyoğlu, podijelio je uvid u migracijski put svoje porodice, trenutno prisustvo migranata rođenih na Kosovu u Istanbulu i njihov doprinos kulturi grada.
Objašnjavajući da je časovničarski zanat naučio od svog dede i da su njegov otac i deda nastavili zanat nakon preseljenja u Istanbul, Aydınoğlu je rekao: „Mi smo deca migrantske porodice. 1963. smo migrirali iz Prištine, glavnog grada Kosova, našoj domovini, Turskoj, iako uslovi života na Kosovu nisu bili strašni, Tursku smo smatrali svojom domovinom i preselili smo se ovde. Naša porodica se bavi ovim zanatom otprilike 110 godina, a mi smo treća generacija ove tradicije.”
Aydınoğlu je njihovu migraciju sa Kosova pripisao izazovima da žive kao muslimani u regionu u to vrijeme i njihovoj percepciji Turske kao svoje domovine. On je objasnio: “Mi smo tamo bili Turci; evo, mi smo Albanci. Moja baka je umrla govoreći samo turski; nije znala albanski. Isto je bilo i sa mamine strane – oni su znali albanski jer su tamo živjeli, ali mi su uglavnom turskog porijekla. Za to vrijeme mnogi muslimani su migrirali sa Kosova u Tursku zbog teškoća života pod nemuslimanskom vlašću.
Aydınoğlu je ispričao da je, kada je njegova porodica stigla u Istanbul, grad bio dom raznih etničkih grupa, slično kao danas. Napomenuo je da su uglavnom živjeli među Grcima i Jermenima u svom susjedstvu, trgovali i koegzistirali s njima.
Aydınoğlu je objasnio da su se u to vrijeme časovničarstvom pretežno bavili nemuslimani, što je dovelo do toga da je njegova porodica u početku percipirana kao “strana” ili “nemuslimana” zbog njihovog migrantskog statusa. On je naveo: “Tada su moj deda i otac bili stranci jer su se ovim zanatom uglavnom bavili stranci. Ali ta percepcija je potpuno pogrešna. Mi smo potomci Turaka koje su Osmanlije naselile na Kosovu da bi civilizaciju donele u Balkan nakon raspada Osmanskog carstva, mi smo se vratili u našu domovinu.
On je takođe istakao da, iako je multikulturalno tkivo Istanbula ostalo netaknuto, tolerancija i poštovanje različitosti bili su izraženiji u prošlosti. On je podijelio: “Tih godina, trgovina i svakodnevne interakcije bile su u potpunosti zasnovane na povjerenju, bez obzira na jezik, vjeru ili rasu. Danas, ako tražite od trgovca u Beyoğluu čašu vode, možda će pokušati da vam to naplate. Nažalost, izgubili smo naše ljudske vrijednosti i savjest.”
Aydınoğlu je spomenuo da je, slično Beyoğluovim kulturnim i društvenim vrijednostima koje blijede, digitalizacija također uticala na trgovinu satova. Rekao je: “Za vrijeme praznika, posebno za vrijeme Ramazana, bili smo nevjerovatno zauzeti. Jednom smo uoči Ramazanskog bajrama popravili 200 satova. Bili smo toliko zatrpani da smo jedva izdržali obim posla. Danas, zbog na moderne pametne telefone, poslovanje se značajno smanjilo.”
Prisjetio se prošlosti, opisujući ulicu Sinemacılar, gdje se nalazi njihova radnja, kao središte glumaca i statista Yeşilçam. On se prisjetio: “Ova ulica se nekada zvala Sinemacılar Street. Svakog jutra, 100-150 statista iz gangsterskih filmova tog doba prolazilo bi ovuda. Čak i kada je avenija Istiklal imala promet vozila, ova ulica je uvijek bila užurbana.”
Uprkos sve manjem interesu za tradicionalnu izradu satova, Aydınoğlu je izrazio optimizam, rekavši: “Entuzijasti i dalje traže naše usluge. Izrada satova danas je suočena sa rizikom od izumiranja, ali ljudi i dalje teže ka kvalitetnim satovima. Oni koji cijene fine satove dolaze kod nas. Vješti zanatlije će doći do nas. uvijek imati posla jer možemo popraviti i obnoviti pokvarene dijelove, ako prestanemo, ovaj posao će se prebaciti u inostranstvo. Iako još uvijek imamo kupce, ako se nastavi trenutni tempo digitalne transformacije, moglo bi postati teško pronaći proizvođača satova za 70-80 godina.”
