Jamal Kanj
Ovaj komad razotkriva ulogu US i antisemiti u omogućavanju izraelskih genocidnih akcija u Gazi, ističući saučesništvo i naoružanje humanitarnih narativa.
Razaranja u Gazi nastavljaju da eskaliraju, a pregovori o prekidu vatre koriste se kao dio proračunate strategije i dimna zavjesa dok Izrael ne završi svoje etničko čišćenje sjeverne Gaze. Za uspjeh ovog plana ključno je nepokolebljivo saučesništvo Bidenove administracije, koja je prihvatila i pojačala izraelske narative, zaštitila ga od odgovornosti i olakšala njegove akcije.
Prema knjizi Boba Woodwarda, Rat, 12. oktobra 2023., izraelski podržavalac i američki državni sekretar, Anthony Blinken prisustvovao je sastanku s izraelskim vođama u Ratnoj sobi, Kirya. Kabinet, uključujući vojne vođe, raspravljao je o predstojećoj invaziji na Gazu. Izraelski premijer Benjamin Netanyahu pogledao je krajnje neobičnog “stranog vođu” u Kirji zahtijevajući: “Potrebne su nam tri stvari: municija, municija, municija”.
Američki izraelski podržavaoci su pokorno odgovorili: „Tamo smo s vama… Već smo postavili kanale. . . isporučiti stvari. Taj posao se već odvija,” on je potom ponovo potvrdio: “Mi smo uz vas”, prije nego što je stidljivo upitao “o civilima u Gazi?”
Izraelski plan za Gazu nije zamišljen nakon 7. oktobra – bio je pomno pripremljen unaprijed. Netanyahu je rekao američkom državnom sekretaru da Izrael namjerava uspostaviti takozvani “humanitarni koridor” za odlazak palestinskih civila u Egipat. Plan, uokviren pod maskom humanitarne pomoći, bio je, u suštini, masovno raseljavanje i etničko čišćenje.
Umjesto da potpuno odbije prijedlog, Blinken je izgledao otvoren za daljnju diskusiju. Njegov odgovor – „Možda postoji zabrinutost u vezi s tim, ali hajde da razgovaramo s drugima“ – je barem pokazao spremnost da se zamisli. Razmjena je otkrila oštru dinamiku moći u igri, s Netanyahuom koji je bez izvinjenja iznio plan etničkog čišćenja, a Blinken nije pružio ni otpor ni osudu, već je umjesto toga bio spreman da se dalje konsultuje i promišlja. Ovo naglašava prećutno saučesništvo američke administracije u široj strategiji Izraela i efektivno podržavanje započetog državnog zločina.
Kako bi umirio Blinkenovu potencijalnu “zabrinutost” oko neminovnog genocida, Ron Dermer, izraelski ministar strateških poslova i bivši Floriđanin rođen u Americi, ponudio je jezivo uvjeravanje. “Neće biti humanitarne krize u Gazi ako tamo nema civila.” Prebacujući odgovornost i efektivno oslobađajući Izrael odgovornosti, Dermer je dodao: “Jedan čovjek — Sisi (egipatski predsjednik) — ne može stajati na putu.”
Dermerove primjedbe oličavaju hladni pragmatizam koji podupire cionističku kulturu, svodeći (nejevrejske) ljudske živote na logističke izazove, istovremeno odbijajući posljedice izraelskih akcija na druge regionalne aktere. Ova razmjena ne samo da naglašava drskost s kojom izraelski zvaničnici otvoreno razgovaraju o svojim zlonamjernim planovima s američkim kolegama, već, još kritičnije, naglašava percipiranu prešutnu podršku Bidenove administracije i njeno oklevanje da se suprotstavi izraelskoj namjeri da počini ratne zločine.
Čini se da je prvi Izraelac, Blinken, zaista imao “razgovor s drugima”. Fokus se vrtio oko rješavanja izraelsko projektirane “humanitarne krize” nasilnim protjerivanjem Palestinaca iz Gaze u Egipat. Iako je tačno vrijeme Blinkenovih razgovora s egipatskim zvaničnicima o planu Izraela da otjera Palestince u sinajsku pustinju nije jasno, to se moralo dogoditi prije 18. oktobra.
Tog datuma, egipatski predsjednik Abdel Fattah al-Sisi izjavio je da Egipat neće biti strana u „prisilnom raseljavanju Palestinaca sa njihove zemlje… na račun [other] zemljama u regionu.” U oštrom kontraprijedlogu, Sisi je predložio alternativu: Izrael bi umjesto toga trebao razmisliti o otvaranju koridora ka pustinji Negev, oblasti pod svojom kontrolom.
Da je Ron Dermer zaista bio zabrinut za dobrobit palestinskih civila, mogao bi podržati njihovo pravo da se vrate u domove iz kojih su bili prisiljeni tokom etničkog čišćenja 1948. Ovo bi odmah ublažilo prenaseljenost u Gazi omogućavajući otprilike 1,5 miliona ljudi da se vrate njihove zakonite domove i zemlje.
Ovaj korak bi demonstrirao istinsku brigu, a ne šuplju retoriku “sažaljenja” koju Dermer koristi da prikrije politiku za drugo raseljavanje i izbacivanje Palestinaca iz njihovih domova.
Dermer tvrdi da da u Gazi nema palestinskih civila ne bi bilo ni humanitarne krize. Kako se ovo suštinski razlikuje od nacističkih tvrdnji da nije bilo Jevreja u Evropi, ne bi bilo ni „židovskog problema”? Nacistički i cionistički narativi imaju jednu zajedničku stvar: dehumanizirati čitavu populaciju, uokvirujući samo njihovo postojanje kao korijen problema, i racionalizirati odvratnu mržnju kako bi se opravdao genocid.
Uz sve to, i uprkos ogromnom pritisku, borci Gaze su nastavili sa otporom, uskraćujući Netanyahuu mogućnost da ostvari svoju željenu “potpunu pobjedu”. Petnaest mjeseci kasnije, suočen s nemilosrdnom kampanjom izgladnjivanja, genocida i užasne smrti novorođenčadi smrznute na hladnoći, Izrael nije uspio da Gazu učini nenastanjivom. Ipak, patnja civilnog stanovništva ostaje nedokučiva – mučan dokaz o prvom genocidu dokumentiranom uživo pred svijetom.
Gaza je svedena na humanitarnu noćnu moru. Bombe američke proizvodnje od dvije hiljade funti devastirale su stambene kuće, dok su bolnice spaljene, a namjerno su gađani navodna sigurna skloništa, škole i kritična infrastruktura. Ulice su postale otvorena mrtvačnica; izgladnjeli psi i mačke koji lutaju ulicama hraneći se telima mrtvih. Opsjednuta slika životinja lutalica koje razdiru udove preminulih žena, muškaraca i djece naglašava dubinu moralne izopačenosti izraelske vojske.
Mučan prizor divljih životinja koje skupljaju ostatke svojih najmilijih dodatno traumatizira one koji se već bore s gladovanjem i razornim gubitkom članova porodice. Ova nepodnošljiva stvarnost povećava fizičku i psihičku štetu preživjelima, prisiljavajući ih da izdrže još jedan sloj poniženja.
Izraelska vojska izvodi vojne napade koristeći sanitetska vozila puna izraelskih komandosa, kao u napadu 5. januara na Zapadnoj obali, dok isto projektuje kako bi opravdala rušenje medicinskih objekata pod lažnim izgovorima. Cilj je na one koji prve reaguju, ometajući njihove napore da spasu povrijeđene i osuđujući žrtve na sporu, mučnu smrt.
Ovo šalje jezivu poruku svima koji pokušavaju da povrate umiruće članove porodice, tjerajući ih da napuste tijela da se razgrađuju i uskraćujući mrtvima osnovno, temeljno pravo na dostojanstvo – čak i u smrti. Ovo nije bio samo neuspjeh lokalnih resursa, već namjerni rezultat sistemske politike osmišljene da terorizira civilno stanovništvo.
Kada se bombarduju bolnice ili povećava broj civilnih žrtava, američki zvaničnici poput Džona Kirbija opravdavaju ove akcije ponavljanjem opovrgnutih tvrdnji Izraela da cilja na „terorističku infrastrukturu“ ili optužujući Hamas da koristi civile kao živi štit. Bidenova administracija je 15 mjeseci odbacivala živu realnost Palestinaca i oslobađala Izrael odgovornosti, čime je bila ključna u izraelskim ratnim zločinima. Bidenov posljednji pogubni čin bio je vojni paket vrijedan 8 milijardi dolara 3. januara 2025. godine, kako bi se omogućio nastavak izraelskog genocida.
Za manje od tri sedmice nova administracija će preuzeti dužnost u Bijeloj kući. Malo je onih koji očekuju da će Donald Trump donijeti značajnu promjenu u američku politiku prema Palestini, osim što će ispuniti viziju Theodora Herzla, oca političkog cionizma, iznesenu u svom dnevniku prije više od 100 godina: „Antisemiti ĆE POSTATI naši najodaniji prijatelji, antisemiti nacije će postati naši saveznici.”
Optužujući grupe za ljudska prava, Međunarodni krivični sud i UN da su antisemiti, Netanyahu uživa u Herzlovom proročanstvu koje se slaže s antisemitima kao njegovim „najodanijim prijateljima“, od Trumpa i američkih evangelističkih kršćana do Nigela Faragea u Engleskoj, Gerta Wildersa u Holandiji , Viktor Orban u Mađarskoj, Giorgia Meloni u Italiji, Marine Le Pen u Francuskoj i Havier Milei u Argentina, između ostalih.
Herzlovo predviđanje postalo je samoispunjavajuće proročanstvo za Netanyahua, s krajnjom desnicom i antisemitima koji su se pojavili kao njegovi najbliži saveznici i omogućitelji izraelskog genocida u Gazi.
– Jamal Kanj je autor “Djeca katastrofe”, Putovanje iz palestinskog izbjegličkog kampa u Ameriku i drugih knjiga. Često piše o pitanjima arapskog svijeta za različite nacionalne i međunarodne komentare. On je doprinio ovom članku u The Palestine Chronicle
