U svom najnovijem uvodniku, Ramzy Baroud nudi dubinsku analizu političke dinamike oko ostavke Yoava Gallanta i Netanyahuove strategije u tekućem ratu u Gazi.
Iznenada je Yoav Gallant, ozloglašeni izraelski ministar odbrane, nestao u mraku. Čovjek koji je služio u vojsci svoje zemlje oko 35 godina, u politici skoro 10 i nadgledao velike ratove, uključujući tekući genocid u Gazi, brzo se povukao sa naslova i političkog značaja.
Gallant je u pismu o ostavci optužio izraelskog premijera Benjamina Netanyahua, koji ga je otpustio 5. novembra, zajedno sa njegovom zamjenom, Israelom Katzom, za ugrožavanje sigurnosti zemlje. Međutim, on je svoju kritiku uglavnom fokusirao na pitanje vojnog roka za ultra-pravoslavnu zajednicu Izraela.
Gallantovo odbijanje da ponudi izuzeće izraelskom Haredimu uvijek je bilo izvor napetosti između njega i njegovog dominantnog šefa. Ipak, čini se da je politička težina tog pitanja jako naduvana od strane svih strana, svaka sa političkim ciljem na umu.
Gallant je želio signalizirati sekularnijim i nacionalističkim frakcijama unutar stranke Likud – najveće u Netanyahuovoj vladajućoj koaliciji – da se zalaže za pravedniji i pravedniji Izrael. Netanyahu, koji je na čelu Likuda, želio je da se obrati religioznijim segmentima stranke i svojim duboko religioznim koalicionim partnerima.
S obzirom na pomak Izraela prema ekstremnoj vjerskoj desnici, bilo je prirodno da Netanyahu na kraju pobijedi u ovoj rundi. Gallant, koji je od 1. januara također istupio iz izraelskog Kneseta, svoju ostavku je uputio uglavnom o Likudu, a manje o samom Izraelu.
“Moj put je put Likuda, i ja vjerujem u njegove principe, vjerujem njegovim članovima i biračima”, rekao je, povezujući svoj prvi glas za stranku s partnerstvom u “revoluciji Menachem Begina”, dok se ponosio time što je ostao “lojalan nacionalni i ideološki put pokreta.”
Gallantov sentiment bi se mogao shvatiti na dva načina: ili kao način da zapečati svoje naslijeđe prije nego što u potpunosti napusti politiku, ili, što je vjerojatnije, kao kreiranje novog političkog diskursa koji bi mu omogućio da se takmiči za vodstvo Likuda – a možda čak i za premijersku poziciju.
Netanyahu to dobro razumije i čini se da je zaključio da je njegov jedini put ka političkom opstanku nastavak rata u Gazi i širenje sukoba kako bi se uključilo više strana. Upravo ovaj prošireni rat mu je omogućio da povrati svoje prijeratne ocjene odobravanja i zadrži svoje koalicione partnere zadovoljnima.
Strategija izraelskog premijera u posljednjih 15 mjeseci genocidnog rata bila je u skladu s njegovim političkim nasljeđem: postizanjem vlasti i držanjem nje. Ali događaji koji su uslijedili nakon 7. oktobra 2023. znatno su smanjili njegove šanse za politički opstanak.
U prošlosti, Netanyahu je savladao umjetnost preživljavanja iskorištavajući slabosti svojih rivala, koristeći svoju moć da emocionalno manipulira izraelskom javnošću mješavinom nacionalističkog, vjerskog i ličnog diskursa. Ova priča često prikazuje Netanyahua i njegovu porodicu kao žrtve brojnih neprijatelja koji su neprestano planirali njegovu propast, uprkos svemu dobrom što je učinio za zemlju.
“Netanyahuov mentalitet žrtve” je dugo bio tema u izraelskim medijima, čak i godinama prije rata. To je strategija kojom se branio na sudu od optužbi za korupciju, a služi mu i za vrijeme rata. Čak su i nalozi za hapšenje protiv njega i njegovog smijenjenog ministra odbrane Gallanta, koji je Međunarodni krivični sud (ICC) 21. novembra, iskorišteni da pothrane narativ da je Netanyahu kažnjen zato što jednostavno previše voli Izrael.
Međutim, kada se rat završi, samo igranje na kartu žrtve više neće biti dovoljno. Biće teško, ako ne i nemoguće, objasniti šta se dogodilo počevši od 7. oktobra: kolaps bezbednosnog aparata, neuspeh vojske, nedostatak strategije, ozbiljno oslabljena ekonomija, rascep nacije, ubijanje taoci,e i još mnogo toga.
Čak će se i Netanyahu, glavni političar, boriti da zadrži javnost na svojoj strani ili da zadrži svoje ljutite koalicione partnere u redu. U stvari, desničarska koalicija je već na rubu kolapsa. Pridruživanje Gideona Sa'ara i njegove Partije Nove nade 29. septembra možda je udahnulo život, ali stalne prijetnje ministra finansija Bezalela Smotricha i ministra nacionalne sigurnosti Itamara Ben-Gvira čine vladu nestabilnom, u najboljem slučaju.
Snaga vlade bila je testirana 31. decembra, kada je odlučujuće glasanje o zakonu o budžetu izazvalo javnu borbu između Smotricha i Ben-Gvira, što je zamalo dovelo do smjene potonjeg.
Ipak, vlada ostaje netaknuta samo zato što rat i dalje traje. Rat i prošireni sukob omogućili su Netanyahuovim ministrima da bez ikakvih pitanja guraju svoje ekstremističke planove, što u konačnici omogućava Netanyahuu da ostane na čelu malo duže.
Ali ništa od ovoga vjerovatno neće promijeniti poslijeratni scenario: tamo gdje je vjerovatno da će koalicija posustati, Likud bi mogao ući u vlastiti građanski rat, a izraelsko će društvo vjerovatno izbiti u masovne proteste.
Tada će koalicioni partneri postati neprijatelji, a oni poput Gallanta mogu se vratiti, nudeći se kao spasioci. Šta će Netanyahu onda?
– Ramzy Baroud je novinar i urednik The Palestine Chronicle. Autor je šest knjiga. Njegova posljednja knjiga, koju je zajedno uređivao s Ilanom Pappeom, je “Naša vizija za oslobođenje: angažirani palestinski lideri i intelektualci govore”. Dr. Baroud je nerezidentni viši istraživač u Centru za islam i globalne poslove (CIGA). Njegova web stranica je www.ramzybaroud.net
