Lice Bliskog istoka se promenilo tokom protekle godine. Iran, koji se nekada smatrao nezaustavljivom silom u usponu, Izrael je udario i obuzdao ga. Projekat u koji je Teheran uložio stotine milijardi dolara – uspostavljanje sfere uticaja koja se proteže od Irana preko Iraka i Sirije do Gaze i Libana – propao je gromoglasnim krahom.
Demontaža Hamasa i Hezbolaha, iranskih zastupnika preko kojih se nadao da će opkoliti Izrael, paralizirati ga, odvratiti ga od djelovanja i na kraju dovesti do njegovog uništenja, zajedno sa slomom režima Bashara Assada, iznova je iscrtalo mapu Bliskog istoka. Ovo predstavlja preokret regionalnog trenda rastuće moći i uticaja Irana.
Nadalje, tokom godina, Iranci su radije pokušavali da nam naude preko svojih regionalnih zastupnika – Hamasa i Hezbolaha, šiitskih milicija u Iraku i Hutija u Jemenu. Međutim, u aprilu i oktobru prošle godine usudili su se da se upuste u direktnu konfrontaciju sa Izraelom lansiranjem stotina projektila i dronova prema nama. Odgovor Izraela bio je oštar i bolan, pokazujući svijetu i samim Irancima koliko je Iran slab i ranjiv i koliki je jaz između bombastičnih izjava njihovih lidera i stvarnih vojnih sposobnosti.
Barijera straha od Irana slomljena je ne samo u Izraelu, koji se sada usuđuje da razmišlja o potezima i akcijama koje ranije ne bi ni zamislio, već i u cijelom regionu – od Sirije, gdje se Iran, a ne Izrael, vidi kao prijetnja i neprijatelja, do Libana i Iraka, gdje se javno mnijenje otresa iranskih zastupnika, i naravno u zaljevskim državama i Turskoj. Čak ni Rusija više ne vjeruje Iranu i njegovim liderima.
Nije ni čudo što u iranskoj javnosti postoje oštre kritike režima ajatolaha zbog rasipanja milijardi dolara u Libanu i Siriji umjesto da osigura dobrobit i prosperitet iranskih građana.
Režim ajatolaha je na najnižoj tački u mnogo decenija, a sve to pre nego što je Donald Tramp ušao u Belu kuću. Teško je procijeniti kakva će biti Trumpova politika prema Iranu i hoće li se njegove oštre izjave posljednjih mjeseci pretočiti u djelo – ekonomski, pa čak i vojni pritisak na Iran. Ako je tako, Trumpov povratak u Bijelu kuću mogao bi se pokazati kao posljednji ekser u lijes iranskog režima, ili barem važan korak ka eliminaciji njegovih vojnih sposobnosti i nuklearnog projekta.
Iako pozicija Izraela u odnosu na Iran nikada nije bila bolja, ne smijemo ostati na lovorikama i biti zadovoljni udarcima koje smo zadali. Iznad svega, ne smijemo beskrajno čekati vijesti iz Washingtona, ako do njih uopće dođe.
Ako smo nešto naučili iz Hamasovog napada 7. oktobra, to je da ne smijemo usvojiti politiku obuzdavanja ili čekati da nas neprijatelj napadne i tek onda odgovoriti. Ne bismo se trebali oslanjati na sposobnost odvraćanja ili odlične obavještajne podatke o namjerama, jer se one nisu pokazale kada su stavljene na probu. Ono što je najvažnije, svoju sudbinu ne smijemo prepustiti drugima.
Ovi principi uvijek vrijede, posebno u iranskom kontekstu. Upravo zato što se čini da je zamah Izraela stao – i u Libanu, gdje smo pristali na prekid vatre prije nego što je Hezbolah propao, i u Iranu, gdje smo stali prije nego što smo završili posao nakon što smo im zadali težak, ali ne i smrtonosan udarac.
Iran je trenutno u defanzivi, pokušavajući da se drži tiho dok oluja ne prođe. Ali on ostaje opasan neprijatelj, a njegova prijetnja će samo rasti ako se probije do nuklearnih sposobnosti. Godina 2025., koja počinje s Izraelom u prednosti i Iranom na niskom nivou, mora biti godina Irana – godina u kojoj Iran ne samo da je obuzdavan, već su njegove vojne sposobnosti i nuklearni projekat odlučno poraženi.
Tek tada će biti moguće završiti proces prekrajanja mape Bliskog istoka i uspostavljanja koalicije mira, sigurnosti i ekonomskog prosperiteta, uz učešće Izraela, SAD-a i umjerenih arapskih država na čelu sa zemljama Zaljeva.
Post Hoće li Trump zabiti posljednji ekser u iranski lijes? prvi put se pojavio na www.israelhayom.com.
