Dr. M. Reza Behnam
Otpornost da se oslobode jarma i uboda kolonijalizma zauvijek je urezana u ruševinama Gaze.
Svijet je svoju pažnju usmjerio na humanitarnu pauzu i razmjenu zarobljenika u Gazi koja je počela 19. januara. U međuvremenu, Izrael je trenirao svoju ogromnu vojnu moć i ludilo na bespomoćnoj okupiranoj Zapadnoj obali. Tamošnji Palestinci se sada suočavaju sa istom okrutnošću koju Izrael nanosi svojim sunarodnicima i ženama u pojasu već 15 užasnih mjeseci.
Kako je Izrael privremeno zaustavio svoje bombardovanje Gaze i pojačao svoje tekuće nasilje i planove za aneksiju na Zapadnoj obali, poučne lekcije prenesene u basni „Škorpion i žaba“, popularnoj na Bliskom istoku, ostaju relevantne:
„Škorpija prijatno zamoli žabu da ga prenese preko reke. Žaba se boji uboda, ali škorpion tvrdi da bi, ako to učini, obje potonule i škorpion bi se utopio. Žaba se tada slaže, ali na pola puta preko rijeke škorpion zaista ubode žabu, osuđujući ih oboje. Na pitanje zašto, škorpion odgovara, to je jednostavno u mojoj prirodi.”
Islamske grupe otpora, poput Hamasa, znaju da ne očekuju od Izraela da bude drugačiji od onoga što jeste, da cionisti pod kontrolom nisu sposobni za transformaciju i povjerenje. Suočeni sa ogromnom moći Izraela da uništi, oni znaju da ih njegova obećanja ne mogu uvjeriti. Na kraju, škorpion ostaje škorpion.
Za Izrael i Sjedinjene Države, oboje podjednako nepovjerljivi, alegorija je posebno potresna. Washington nikada nije hranio ovisnost Izraela o moći
tražeći bilo šta od svog punomoćnika. Nikada nije tražila od nje da se odrekne nasilja, da prestane sa ubijanjem civila, da okonča okupaciju, da se demilitarizuje i da poštuje međunarodne i humanitarne zakone. To je u suštini pomoglo stvaranju deformisanog političkog tijela, čija je budućnost neizvjesna.
Izrael je decenijama jahao na leđima Sjedinjenih Država na nesreću obe zemlje. Bez zapadne afirmacije i finansijske podrške – prvo britanske pa američke – ne bi bilo zemlje koja se zove Izrael.
Rani evropski osnivači Izraela zamišljali su jevrejsku državu kao bedem Zapada protiv Azije. Vjerovali su da je podrška velike sile ključna za uspjeh cionizma. Kao što je osnivač cionista, Austro-Ugar Theodor Herzl, napisao 1896. godine, “Država Jevreja” će služiti kao “ispostava civilizacije protiv varvarstva” – suprematističkog, rasističkog stava koji preovladava u Izraelu do danas.
Usklađivanje američko-izraelskih interesa počelo je početkom 20. stoljeća kada je predsjednik Woodrow Wilson (1913-1921) odobrio Balfourovu deklaraciju, obećavajući svoju podršku za uspostavljanje nacionalnog doma za jevrejski narod u Palestini, prije nego što je to javno objavila britanska vlada 1917.
Chaim Weizmann, prvi predsjednik Izraela, bio je posebno ključan u osiguravanju da predsjednik Harry S. Truman rano prizna novoosnovanu državu Izrael 14. maja 1948. i u prikupljanju sredstava u Sjedinjenim Državama.
Njegovi lobistički napori uključivali su partizanski esej „Cionizam—živ i trijumfalni“, štampan u izdanju časopisa The Nation od 12. marta 1924. godine. U njemu je napisao: „Politički cionizam, ukratko, je stvaranje okolnosti koje su pogodne za naseljavanje Jevreja u Palestini… Što je jevrejsko naselje veće, to je veća lakoća sa kojom se može povećati, manje je spoljno protivljenje njegovom povećanju; što je jevrejsko naselje u Palestini manje, to je teže njegovo povećanje, to je opozicija tvrdoglavija.”
Osim toga, pisma između Weizmana i predsjednika Trumana, kao i njihov sastanak 18. marta 1948. u Bijeloj kući bili su važni u osiguravanju predsjednikove podrške i potvrđivanja jevrejske države u Palestini, protivno savjetu njegovog vlastitog State Departmenta.
Prema riječima stalnog predstavnika Izraela pri Ujedinjenim nacijama, Dannyja Danona: „Od trenutka kada je predsjednik Truman postao prvi svjetski lider koji je priznao jevrejsku državu, Izrael nije imao boljeg prijatelja od Sjedinjenih Američkih Država, a SAD su imale ne postojaniji saveznik od države Izrael.”
Sjedinjene Države ustraju u vjeri da mogu diktirati sudbinu Palestinaca i da Izrael može nastaviti svoju ulogu kolonizatora Palestine i američkog nasilnika na Bliskom istoku.
Jasno je da u sadašnjem planu za prekid vatre u Gazi nema garancija mira sa pravdom. Politički cionizam izgrađen je na kolonijalnoj ideji da jevrejska prava – njihovo pravo na samoopredjeljenje – nadmašuju prava autohtonih Palestinaca.
Nekoliko dana nakon objave prekida vatre, premijer Benjamin Netanyahu je naglasio da je to privremeno i da Izrael zadržava pravo da se vrati u “rat” u Gazi ako se pregovori o drugoj fazi sporazuma pokažu uzaludnim. „Uzaludnost“ proizvodnje trebalo bi da se pokaže lakim za režim koji se dobro praktikuje u obmani više od pola veka. Također je naveo da je dobio uvjeravanja o podršci SAD od odlazećeg predsjednika Joea Bidena i predsjednika Donalda Trumpa.
Osim toga, dva dana nakon što je primirje stupilo na snagu, Izrael je pojačao svoj brutalni vazdušni i kopneni napad na okupiranu Zapadnu obalu.
Od oktobra 2023., širom Zapadne obale, najmanje 870 Palestinaca, uključujući 177 djece, ubijeno je, a više od 6.700 ranjeno u napadima izraelske vojske i izraelskih skvotera („doseljenika“). Izbjeglički kamp Dženin je sada gotovo nenastanjiv, a procjenjuje se da je oko 2.000 stanovnika protjerano iz svojih domova u oblasti Dženin.
Mora se naglasiti da je izraelski militarizam u Gazi i na Zapadnoj obali nezakonit po međunarodnom pravu. Podsjetimo i da je Međunarodni sud pravde 19. jula 2024. godine utvrdio da su izraelska okupacija palestinskih teritorija od 1967. i kasnija izraelska „naselja“ i eksploatacija prirodnih resursa nezakoniti i da se moraju okončati.
Suštinu sadašnjeg primirja s pravom je izrazila Agnes Callamar, generalna sekretarka Amnesty Internationala: „Ukoliko se ne riješe korijenski uzroci ovog ‘sukoba’, Palestinci i Izraelci ne mogu se ni početi nadati svjetlijoj budućnosti izgrađenoj na pravima, jednakosti i pravda.”
Međunarodno pravo je na strani otpora. Ženevske konvencije iz 1949. podržavaju pravo na samoopredjeljenje okupiranih ljudi, uključujući pravo na otpor.
Dr. Basem Naim, viši član Hamasovog političkog biroa, iznio je stav grupe da održi svoj završetak sporazuma, rekavši: „Ne tražimo borbu. Mi tražimo [at] kako zaštititi budućnost naše djece.” Također je napomenuo da bi političko rješenje bilo poželjno, ali ako ne, “onda su svi Palestinci i dalje spremni da nastave svoju borbu”, dodajući: “Vjerujemo da je ovo pravedan cilj, pravedna borba i imamo sva zagarantovana prava od strane međunarodnog prava da se odupre okupaciji svim sredstvima, uključujući i oružani otpor.”
Za stanovnike Gaze, šestosedmični prekid vatre donio je nadu pomiješanu s melanholijom. Hiljade ljudi tragaju u ruševinama kako bi pronašli i sahranili svoje najmilije. U muslimanskoj umi (zajednici) sahrane se obično obavljaju u roku od jednog dana. Svakodnevnom borbom za opstanak i sa grobljima uništenim izraelskim bombama, Palestincima je oduzeto pravo na ožalošćenost i poštovanje kulturnih rituala i vjerskih pogrebnih obreda.
Palestinski život, od dolaska evropskih cionista, bio je prepun borbe, otpora i tuge. Međutim, otpornost da se oslobode jarma i uboda kolonijalizma zauvijek je urezana u ruševine Gaze.
– Dr. M. Reza Behnam je politikolog specijalizovan za istoriju, politiku i vlade Bliskog istoka. On je doprinio ovom članku u The Palestine Chronicle.
