Važno je prepoznati da su Palestinci u Gazi stali svoje tlo, uprkos ogromnim gubicima i prevladavali. To im se može pripisati samo njima.
Problem s političkom analizom je taj što ga često nedostaje povijesnoj perspektivi i uglavnom je ograničen na nedavne događaje.
Trenutna analiza izraelskog rata na Gazu pada žrtva ovog uskog razmišljanja. Sporazum o prekidu vatre, potpisan između palestinskih grupa i Izraela pod egipatskim, katarskim i američkim posredovanjem u Dohi 15. januara, jedan je primer.
Neki analitičari, uključujući mnoge iz regije, inzistiraju na uokvirujući ishod rata kao direktan rezultat Izraelove političke dinamike. Oni tvrde da je izraelska politička kriza glavni razlog što zemlja nije uspjela postići svoje deklarirane i neprijavljene ratne ciljeve – naime, dobijajući ukupnu “sigurnosnu kontrolu” preko Gaze i etnički čišćenja svojih stanovništva.
Međutim, ova analiza pretpostavlja da je odluka o ratu ili ne u potpunosti u Izraelovim rukama. Nastavlja se uzdići u ulozi Izraela kao jedinog entiteta koji može oblikovati političke rezultate u regiji, čak i kada te ishode ne favoriziraju Izrael.
Druga grupa analitičara u potpunosti se fokusira na američki faktor, tvrdeći da je odluka o prekidu rata na kraju odmarala Bijela kuća. Ubrzo nakon što je primirje zvanično proglašen u Gazi, pan-arapski TV kanal upitnik je zatražio grupu stručnjaka jesu li Biden ili Trumpov administracija zaslužili zaslužili zaslužno “pritiskom na Izrael” da bi se primirilo na prekid vatre.
Neki tvrde da je to bio Trumpov izaslanik u Izraelu, Steve Witkoff, koji je negirao izraelski premijer Benjamin Netanyahu bilo koju sobu za manevriranje i na taj način nevoljko, da prihvatim pojmove.
Drugi brojač rekavši da je sporazum u početku predstavio Biden Administracija. Oni tvrde da je Biden navodno aktivna diplomacija na kraju dovela do primirja.
Posljednja grupa ne priznaje da je Bisenova bezuvjetna podrška Izraelu koja je održala rat. Stalno odbacivanje primirja za primirenje u Vijeću od strane UN-a u Vijeću za sigurnost učinilo je međunarodne napore da zaustavi rat irelevantno.
Bivša grupa, međutim, zanemaruje činjenicu da je izraelsko društvo već bilo na razbijanju. Rat na Gazi pokazao se neovlašnom. To znači da, bilo da li je Trump pritisnut Netanyahu ili ne, ishod rata već je bio zapečaćen. Nastavak rata značilo bi značilo imploziju izraelskog društva.
Na palestinskoj strani, neke analize povezane sa jednom frakcijom ili drugom eksploatacijom ishoda rata za politički dobitak. Ova vrsta razmišljanja je izuzetno neosjetljiva i mora biti u potpunosti odbijena.
Postoje i oni koji se nadaju igranju uloge u rekonstrukciji Gaze kako bi stekli politički i financijski utjecaj i povećali svoj utjecaj. Ovo je sramotan stav, s obzirom na ukupno uništavanje Gaze i hitne potrebe za povratom hiljada tijela zarobljenih pod ruševinama, kao i za izliječenje ranjenih i stanovništva u cjelini.
Jedna stvar sve ove analize previđaju je da Izrael nije uspio u Gazi jer je stanovništvo Gaze pokazalo neraskidivo. Takvi se pojmovi često zanemaruju u glavnim političkim raspravama, koje se obično obavežuju na elitističku liniju. Ova linija u potpunosti se uklanja iz dnevnih borbi i kolektivnih izbora običnih ljudi, čak i kada postignu izvanredne podvige.
Istorija Gaze je jedna od bolova i ponosa. On se proteže na drevne civilizacije i uključuje veliki otpor protiv invazije, poput tromjesečne opsade Aleksandra Velike i njegove makedonske vojske u 332. predstavnici.
Tada se Gazans odupirao i izdržali mjesecima prije njihovog vođe, Batisu, zarobljeni su, mučeni do smrti, a grad je otpušten.
Ova legendarna otpornost i Sumoud (postojanost) pokazali su se ključnim u brojnim drugim borbama protiv stranih osvajača, uključujući otpornost na Vojsku Napoleon Bonaparte u 1799.
Čak i ako neki od trenutnog stanovništva Gaze nije svjestan te povijesti, oni su direktni proizvod od nje. Iz ove perspektive, ni izraelska politička dinamika, promjena američke administracije, niti bilo koji drugi faktor nije relevantan.
Ovo je poznato kao “duga istorija” ili durée, durée. Daleko od toga što je samo akademski koncept, duga zaostavština otpora protiv nepravde oblikovala je kolektivni način razmišljanja palestinskog stanovništva u GAZI-u tokom godina. Kako drugačije možemo objasniti kako mala, izolirana i osiromašena populacija, živjeti u tako malom komadu zemlje, uspjela je izdržati vatrenu snagu ekvivalentnim mnogim nuklearnim bombama?
Rat je završio jer je Gaza izdržao – ne zbog ljubaznosti američkog predsjednika. Ključno je da ovaj trenutak naglašavamo, a ne tražeći neuvjerljive i iracionalne odgovore.
Malo je važno kako definiramo pobjedu i poraz za naciju koja još uvijek pati na posljedice rata uništavanja. Međutim, važno je prepoznati da su Palestinci u Gazi stajali svoje tlo, uprkos ogromnim gubicima i prevladavali. To im se može pripisati samo – nacija koja je povijesno dokazana neraskidiva. Ova istina, ukorijenjena u “dugu istoriju”, ostaje valjana danas.
Problem s političkom analizom je taj što ga često nedostaje povijesnoj perspektivi i uglavnom je ograničen na nedavne događaje.
Trenutna analiza izraelskog rata na Gazu pada žrtva ovog uskog razmišljanja. Sporazum o prekidu vatre, potpisan između palestinskih grupa i Izraela pod egipatskim, katarskim i američkim posredovanjem u Dohi 15. januara, jedan je primer.
Neki analitičari, uključujući mnoge iz regije, inzistiraju na uokvirujući ishod rata kao direktan rezultat Izraelove političke dinamike. Oni tvrde da je izraelska politička kriza glavni razlog što zemlja nije uspjela postići svoje deklarirane i neprijavljene ratne ciljeve – naime, dobijajući ukupnu “sigurnosnu kontrolu” preko Gaze i etnički čišćenja svojih stanovništva.
Međutim, ova analiza pretpostavlja da je odluka o ratu ili ne u potpunosti u Izraelovim rukama. Nastavlja se uzdići u ulozi Izraela kao jedinog entiteta koji može oblikovati političke rezultate u regiji, čak i kada te ishode ne favoriziraju Izrael.
Druga grupa analitičara u potpunosti se fokusira na američki faktor, tvrdeći da je odluka o prekidu rata na kraju odmarala Bijela kuća. Ubrzo nakon što je primirje zvanično proglašen u Gazi, pan-arapski TV kanal upitnik je zatražio grupu stručnjaka jesu li Biden ili Trumpov administracija zaslužili zaslužili zaslužno “pritiskom na Izrael” da bi se primirilo na prekid vatre.
Neki tvrde da je to bio Trumpov izaslanik u Izraelu, Steve Witkoff, koji je negirao izraelski premijer Benjamin Netanyahu bilo koju sobu za manevriranje i na taj način nevoljko, da prihvatim pojmove.
Drugi brojač rekavši da je sporazum u početku predstavio Biden Administracija. Oni tvrde da je Biden navodno aktivna diplomacija na kraju dovela do primirja.
Posljednja grupa ne priznaje da je Bisenova bezuvjetna podrška Izraelu koja je održala rat. Stalno odbacivanje primirja za primirenje u Vijeću od strane UN-a u Vijeću za sigurnost učinilo je međunarodne napore da zaustavi rat irelevantno.
Bivša grupa, međutim, zanemaruje činjenicu da je izraelsko društvo već bilo na razbijanju. Rat na Gazi pokazao se neovlašnom. To znači da, bilo da li je Trump pritisnut Netanyahu ili ne, ishod rata već je bio zapečaćen. Nastavak rata značilo bi značilo imploziju izraelskog društva.
Na palestinskoj strani, neke analize povezane sa jednom frakcijom ili drugom eksploatacijom ishoda rata za politički dobitak. Ova vrsta razmišljanja je izuzetno neosjetljiva i mora biti u potpunosti odbijena.
Postoje i oni koji se nadaju igranju uloge u rekonstrukciji Gaze kako bi stekli politički i financijski utjecaj i povećali svoj utjecaj. Ovo je sramotan stav, s obzirom na ukupno uništavanje Gaze i hitne potrebe za povratom hiljada tijela zarobljenih pod ruševinama, kao i za izliječenje ranjenih i stanovništva u cjelini.
Jedna stvar sve ove analize previđaju je da Izrael nije uspio u Gazi jer je stanovništvo Gaze pokazalo neraskidivo. Takvi se pojmovi često zanemaruju u glavnim političkim raspravama, koje se obično obavežuju na elitističku liniju. Ova linija u potpunosti se uklanja iz dnevnih borbi i kolektivnih izbora običnih ljudi, čak i kada postignu izvanredne podvige.
Istorija Gaze je jedna od bolova i ponosa. On se proteže na drevne civilizacije i uključuje veliki otpor protiv invazije, poput tromjesečne opsade Aleksandra Velike i njegove makedonske vojske u 332. predstavnici.
Tada se Gazans odupirao i izdržali mjesecima prije njihovog vođe, Batisu, zarobljeni su, mučeni do smrti, a grad je otpušten.
Ova legendarna otpornost i Sumoud (postojanost) pokazali su se ključnim u brojnim drugim borbama protiv stranih osvajača, uključujući otpornost na Vojsku Napoleon Bonaparte u 1799.
Čak i ako neki od trenutnog stanovništva Gaze nije svjestan te povijesti, oni su direktni proizvod od nje. Iz ove perspektive, ni izraelska politička dinamika, promjena američke administracije, niti bilo koji drugi faktor nije relevantan.
Ovo je poznato kao “duga istorija” ili durée, durée. Daleko od toga što je samo akademski koncept, duga zaostavština otpora protiv nepravde oblikovala je kolektivni način razmišljanja palestinskog stanovništva u GAZI-u tokom godina. Kako drugačije možemo objasniti kako mala, izolirana i osiromašena populacija, živjeti u tako malom komadu zemlje, uspjela je izdržati vatrenu snagu ekvivalentnim mnogim nuklearnim bombama?
Rat je završio jer je Gaza izdržao – ne zbog ljubaznosti američkog predsjednika. Ključno je da ovaj trenutak naglašavamo, a ne tražeći neuvjerljive i iracionalne odgovore.
Malo je važno kako definiramo pobjedu i poraz za naciju koja još uvijek pati na posljedice rata uništavanja. Međutim, važno je prepoznati da su Palestinci u Gazi stajali svoje tlo, uprkos ogromnim gubicima i prevladavali. To im se može pripisati samo – nacija koja je povijesno dokazana neraskidiva. Ova istina, ukorijenjena u “dugu istoriju”, ostaje valjana danas.
– Ramzy Baroud je novinar i urednik hronike Palestine. Autor je šest knjiga. Njegova najnovija knjiga, sučarana sa Ilan Papppeom, je “Naša vizija za oslobađanje: angažovani palestinski vođe i intelektualci”. Dr Baroud je nerezidentni viši istraživač u Centru za islam i globalne poslove (CiGA). Njegova je web stranica www.ramzybaroud.net
