Iako su Palestinci pokazali da je njihov sumud – postojanost – dovoljno za odbijanje svih stratagema usmjerenih na njihovo vrlo uništavanje, arapske nacije moraju povratiti svoj položaj.
Jezik je bitan. Osim neposrednog utjecaja na našu percepciju velikih političkih događaja, uključujući rat, jezik također definira naše razumijevanje ovih događaja u cijeloj povijesti, na taj način u obliku odnosa, sada i budućnosti.
Kako se arapski čelnici mobiliziraju kako bi se spriječilo da se pomakne palestinsko stanovništvo ratove ratne Gaze – i zauzeta zapadna banka za tu stvar – ne bih mogao da se razmislim na jeziku: kada smo prestali referencirati “arapsko-izraelski sukob” i sukob “palestinski-izraelski sukob”?
Osim očiglednog problema da vojna zanimanja ne bi trebala biti opisana kao “sukob” – neutralni pojam koji stvara moralnu ekvivalentnost – uklanjanje “Arapa” iz “sukoba”, ne samo za palestince, već samo za palestince.
Prije nego što razgovaramo o ovim posljedicama, miješanju riječi i promjena fraza važno je kopati dublje: kada je tačno uklonjen termin ‘arapski’? I podjednako je važno, zašto je to dodano na prvom mjestu?
Liga arapskih država osnovana je u martu 1945., tokom tri godine prije uspostavljanja Izraela. Glavni uzrok tog novo pronađenog Arapskog jedinstva bio je Palestina, zatim pod mandatom britanskog kolonijalnog. ‘ Ne samo da su nekoliko neovisnih arapskih država ne samo da razumiju centralnost Palestine na njihovu kolektivnu sigurnost i politički identitet, ali oni su palestinu shvatile kao jedinstvenu najkritičnije pitanje za sve arapske nacije – neovisno ili na neki drugi način.
Taj je afinitet jači s vremenom, a arapska liga je uvijek odražavala činjenicu da su arapski narod i vlade, uprkos sukobima, pobunama, prestankama i podjelama uvijek ujedinjene u jedinstvenoj vrijednosti: oslobađanje Palestine.
Duhovni značaj Palestine prerastao je rukom svojim političkim i strateškim značajem Arapima, pa injekciju vjerske komponente tom odnosu.
Napad na požaru na džamiju Al-AQSA u kolovozu 1969. bio je glavni katalizator iza uspostavljanja organizacije Islamske konferencije (OIC) kasnije te godine. U 2011. godini preimenovan je u organizaciju islamske saradnje, iako je Palestina ostala centralna tema muslimanskog dijaloga.
Ipak, “sukob” je ostao “arapski”, kao što su arapske zemlje bile one koje su im nosile grunstvo, baveći se svojim ratovima, pretrpili su svoje poraze, ali i podijelili svoje trenutke trijumfa.
Arapski vojni poraz u junu 1967. do izraelske vojske, podržali su Sjedinjene Države i druge moćne zapadnjačke sile, bio je vodeni trenutak. Ponižene i ljute, arapske nacije su u kolovozu iste godine proglasile svoje poznate “tri ne” na vrhuncu kartuma. Sva “ne” usredsređena na ideju da neće biti mira, pregovora ili priznanja Izraela, dok se Palestinci drže zarobljeni.
Taj jak stav, međutim, nije preživio test vremena. Odvojitost među arapskim narodima porasla je na površinu, a takvi pojmovi kao al-‘am al-Qawmi al-‘Arabi – arapska nacionalna sigurnost – često se fokusirala na Palestinu, prekrižena u nove koncepcije koje okružuju interese nacionalnih država.
Kamp David Accords potpisao je između Egipta i Izraela 1979. godine produbljene arapske podjele – i marginalizirane Palestine dalje – u stvari, u stvarnosti, nije ih izmislio.
Bilo je oko ovih vremena da su zapadni mediji, tada akademia, započeli nove uvjete u vezi s Palestinom. “Arapski” je odbačen, u korist “palestinije”. Ta jednostavna promjena bila je raščlana u zemlji, kao što su Arapi, Palestinci i ljudi širom svijeta počeli davati nova udruženja s političkim diskursom koji se odnose na Palestinu. Izolacija Palestine tako je prešla u fizičke opsege i vojne okupacije, u područje jezika.
Palestinci su se teško borili da bi osvojili svoje zakoniti i zasluženi položaj kao čuvari vlastite borbe. Iako je Oslobodilačka organizacija Palestine (PLO) osnovana u nalogu Egipta na prvom arapskom samitu u Kairu iz 1964. godine, Palestincima, pod vođstvom Fatahovog yassera Arafata, data je Helm 1969. godine.
Pet godina kasnije, na arapskom samitu u Rabatu (1974), PLO je kolektivno sačinjeno kao “jedini legitimni predstavnik palestinskih naroda”, kasnije će biti odobren status posmatrača u Ujedinjenim nacijama.
U idealnom slučaju, zaista neovisno palestinsko vodstvo trebalo je da se prihvati kolektivnim i objedinjenim arapskim položajem, pomažući ga u teškim i često krvavim, procesu oslobađanja. Događaji koji su uslijedili, međutim, svjedočili su na daleko manje idealnu putanju: arapske i palestinske podjele oslabile su položaj oba, splinujući svoje energije, resurse i političke odluke.
Ali istorija nije suđeno da slijedi isti obrazac. Iako se mogu pojaviti povijesna iskustva koja se ponavljaju, kotač povijesti može se usmjeriti u kretanje u pravom smjeru.
Gaza, i velika nepravda koja proizlazi iz uništavanja izraelskog rata u traci, još jednom je katalizator arapskog dijaloga i, ako postoji dovoljno volje, jedinstva.
Iako su Palestinci pokazali da je njihov sumud – postojanost – dovoljno da se odbijaju svim stratagemima usmjerenim na njihovo ranjeno, arapske nacije moraju povratiti svoj položaj i podršku palestinskoj, ne samo zarad Palestine, već i za sebe palestinske.
Jedinstvo je sada ključno za neznatno samo uzrok Palestine, tako da jezik može, još jednom, ubrizgati “arapsku” komponentu kao kritičnu riječ u borbi za slobodu koja bi se trebala odnositi na sve arapske i muslimanske nacije, a u stvari cijeli svijet.
– Ramzy Baroud je novinar i urednik hronike Palestine. Autor je šest knjiga. Njegova najnovija knjiga, sučarana sa Ilan Papppeom, je “Naša vizija za oslobađanje: angažovani palestinski vođe i intelektualci”. Dr Baroud je nerezidentni viši istraživač u Centru za islam i globalne poslove (CiGA). Njegova je web stranica www.ramzybaroud.net
