Kako svijet i dalje ima doživljavati masivne i povijesne smjene prema novim centrima moći, Bliski Istok bi trebao iskoristiti dovoljno mogućnosti koje su kreirale smjene.
Web stranica određene pan-arapske medijske organizacije čini se fiksiranim na prevođenju, komentiranju ili brifingu njegove publike na svemu što američki i izraelski zvaničnici kažu o Bliskom Istoku.
Svaka prijetnja predsjednika SAD-a Donald Trump, svaki tweet američkog službenika, međutim neznatan ili nesposoban, nekako postaje “kršenje vijesti”, dostojnih praćenja i grijanih rasprava, ili ne mogu reći, jedini faktor koji određuje ishode u našoj regiji.
Ista stvar odnosi se na izraelske službenike ili medije: neutemeljeni Jerusalimski post izvještaj, pukoj analizi “Izrael Hayom”, mišljenje nepoznatog pisca u Maariv-u, Haariv, ili bilo koji drugi publikacija, neka se naduvavaju da postanu činjenice ili služe kao zastupljenost izraelske politike i društva.
Pisci poput Thomasa Friedmana, u New York Timesu, čiji je utjecaj unutar intelektualnog slojeva u SAD-u nigdje blizu onoga što je nekada bio na početku američke invazije na Irak 2003. godine, ostaju važne brojke za mnoge arapske medijske kuće, čime se oblikuju njihovo razumijevanje američke politike. Malo je da je Friedmanova kredibiliteta pretrpjela godinama neispravnih analiza i da su brojne druge medije kolektivno marginalizirale nekad prebivalište zamislione “novine”.
Ovo nije bolest određenog lista, TV kanala ili web stranice. Rasprostranjena je raširena kultura koja odražava prevladavajuću inferiornost koja nastavlja definirati mnogo glavnih krugova u arapskom svijetu i na Bliskom Istoku.
Može se pripisati ovom upornom oslanjanju na Zapad za informacije o nedostatku povjerenja u vlastiti medij u regiji, a u vjerovanju, međutim pogrešnim, da sloboda u zapadnim medijima čini daleko pouzdanijim u smislu tačnosti i objektivnosti, između ostalih razloga.
Ništa ne bi moglo biti dalje od istine, kao zapadno izvještavanje o problemima Bliskog Istoka, čak i desetljećima prije razornog rata na Gazi, oštro je pristrana ili, u najboljem slučaju, selektivno i nepouzdano.
U stvari, GAZA rat, gdje je izveštavanje sa zemlje izveo Gazina mlade, od kojih su se mnogi educirani na lokalnim univerzitetima ili su čak i još uvek učenici novinarstva, prebacili globalno javno mišljenje o Palestini kao nikada ranije u istoriji.
Ova sekcija dogodila se kroz obostranu solidarnost s Gazom arapske i globalne mladežom na platformama na društvenim mrežama, kao i zbog pojačanja palestinskih glasova preko nezavisnih medija širom svijeta.
Ova temeljna promjena u tome kako se pričaju priču treba nadahnuti seizmički pomak u pristupu regiona u stvaranju medija, gdje se mikrofonima konačno daje lokalnim novinarima, piscima i blogerima da se bave vlastitim borbama direktno u svijet.
Nažalost, da se transformativna promjena tek treba dogoditi. Naprotiv, čini se da postoji rastuća potražnja za zapadno stajališta, komentar, analizu, čak i zabavu i takav.
Ovo je posebno uznemirujuće kada je sama Bliski Istok u političkom, društvenom i intelektualnom toku: dajući nove škole misli i fascinantni niz intelektualca koji su daleko upoznati sa regionom od samostojećeg američkog novinara ili evropskog kolumnista.
Problem je često složen gotovo potpuno odsustvo glasova sa Globalnog juga, kao da srednji istoistočni mediji jednostavno dupliciraju zapadnu marginalizaciju svih glasova koji djeluju izvan svoje političke hegemonije.
Ovako West West's West-ov svjetonazor klase postaje “zdrav razum” u mnogim nenazapadnim društvima, po logici Antonija GramSci, koji su razvili koncept kulturne hegemonije.
Hegemonija, u tom smislu, nije izricanje moći direktnom vojnom ili političkom kontrolom, već kroz kulturnu dominaciju. Zbog toga je Friedman i dalje važan za Arape, daleko više od tuniskog intelektualnog, sredstva za mišljenje Emirati ili egipatskog novinara.
Pionirski arapski sociolog, filozof i historičar Ibn Khaldun (1332-1406) obratio se takvim pitanjima u svojim “Muqaddimah” stotinama godina ranije kada je poveo kulturnu dominaciju političkim i vojnim silama. Vladajuće elite uvijek nameću svoje vrijednosti, jezik, običaje i kulture podređenim grupama, navodi IBN Khaldun.
I Gramsci i Ibn Khaldun prepoznali su važnost ‘pristanka’ u održavanju vlasti i razgovarali o procesu putem kojih su hegemoni poništeni.
Kako svijet i dalje doživljava masivne i povijesne smjene prema novim centrima moći, na Bliskom Istoku, kao i druge regije u globalnoj ‘periferi,’ trebali bi iskoristiti obilne mogućnosti koje su kreirane u premještaju kako bi otkrili svoje relevantnosti za globalni diskurs.
Naši mediji moraju se fokusirati na lokalne razgovore angažovanjem novinara, intelektualca, akademika, umjetnika i pjesnika, tako da se tokom vremena, s vremenom, autentični kulturni projekti pojave, odražavajući stvarnosti našeg regije na osnovu prioriteta onih koji žive ovdje.
Više ne možemo živjeti u sjenama drugih pogleda ili outsourceua naših mišljenja na tisućama udaljenosti tisućama, kao i ako originalno, oni se nikada ne mogu istinski ne odraziti, a kamoli na našem izazove na autentičan i značajan način.
Za ovo transformativno iskustvo, moramo početi istinski poštujući vlastite ljude i imati povjerenja u svoju sposobnost da razmislimo samostalno, bez oslanjavanja na znakove zapadnih analitičara ili novina.
– Ramzy Baroud je novinar i urednik hronike Palestine. Autor je šest knjiga. Njegova najnovija knjiga, sučarana sa Ilan Papppeom, je “Naša vizija za oslobađanje: angažovani palestinski vođe i intelektualci”. Dr Baroud je nerezidentni viši istraživač u Centru za islam i globalne poslove (CiGA). Njegova je web stranica www.ramzybaroud.net
