Jasno je da Izrael sada koristi Arape za maskiranje vlastitih ranjivosti. Iako se majmun nastavlja penjati, rep mu nikada nije bio izložen kao danas.
“Što je više, majmun se penje, to više pokazuje rep”, upozorava bezvremenska kineska poslovica. Izraelski premijer Benjamin Netanyahu,, međutim, čini se niti suočali povremene lekcije niti mudrosti takvih narodnih izreka.
Vodećem kampanju za vilifikaciju protiv Egipta, izraelski lider dalje izlaže ranjivosti svoje zemlje. Ovo je još jedan primjer nesposobnosti Izraela da izmijeni političku stvarnost u Gazi, 17 mjeseci nakon što je pokrenuo svoj poremećajni rat na prugu.
Ciljanjem Egipta, Izrael ima za cilj da projicira sliku omota, i da je neračunalo da se suoči sa najnaseljenijim arapskom nacijom. Ipak, u tome, nehotice izlaže vlastite slabosti. Ovo ponašanje je u potpunosti u skladu sa Netanyahuinom naslijeđenjem bježanja naprijed.
Dugo prije 7. oktobra 2023. rat, Netanyahu je vozio val političke euforije. U to vrijeme, njegov nemilosrdan uspon na veće visine činilo se opravdanim. Njegova globalna južna diplomacija bila je preokrenuća decenijama izraelske izolacije, a njegov uspjeh u dobivanju međunarodnog priznanja bez plaćanja značajnim političkim cijenama kod kuće mu je zaradio ogromnu popularnost.
U Izraelu, Netanyahu je nastavio pobjeđivati na jednom izboru za drugim. Njegova najnovija ekstremistička koalicija za desničar osigurala je ugodnu većinu u Knessetu koja se suočava s malim povratnim vratima. Eksteristi su bili spremni da transformišu Izrael iz unutar, rekonfiguriraju regiju i, sa uobičajenom bezuvjetnom podrškom Sjedinjenih Država, poziciju Izraela kao globalnu moć zapovijed u pogledu poštovanja i ovlaštenja.
Međutim, 7. oktobra i katastrofalnog kvasaka Izraela na svim frontovima izložio je Netanyahuov rep kao neuspjeli lider. Kriza se brzo očituje u globalnom bijesu kao što je Izrael izvršio genocidni rat na Palestincima, ubijajući i ranjavati preko 160.000 ljudi tokom 15 mjeseci. Izraelski rep bio je dodatno izložen kao nekad siguran lider, koji je neravno obećao da će preformulirati Bliski Istok da sredi Izraelovu dnevni red, postali željeni krivični krivični sud, dok se njegova zemlja suočila sa istragama genocida Međunarodnog suda pravde.
Ipak, Netanyahu se popeo još veći, udvostručen u njegovom pristupu. Insistirao je na nastavku rata u Gazi, održavajući vojnu prisutnost u Libanonu i provođenje česta i masivnih bombardiranja u Siriji.
Bravado u stranu, Netanyahu još uvijek nije uspjela postići nijedan od Izraelskih navedenih ciljeva kroz razorni rat na Gazu – rat koji također koštaju gubitke i žrtve i žrtve bez presedana. U međuvremenu, podjele među političkim i vojnim elitama produbljuju se. Najnovija manifestacija ovoga je pucanje mnogih vrhunskih vojnih mesinga i preuređivanja vojske da se usklade sa političkim ambicijama Netanyahu.
Što se više ranjivosti Izraela izložene, to se više netanyahu i njegovi saveznici pojačavaju njihove prijetnje – ne samo protiv Gaze, Libana i Sirije, već i protiv Egipta. Zapravo, Egipat, koji nije stranka rata i bio je jedan od tri medijatora u pregovorima o prekidu vatre, postao je primarni cilj nove strategije Izraela usmjerenog na etnički čišćenje Gazinske populacije u pustinju Sinai.
Ali kako je to nastalo?
Egipat je teško bio faktor u izraelskom ratu na Gazi. Ipak, kako se uvlačio rat na Gazi, bez mogućnosti “ukupne pobjede”, najbolji izraelski zvaničnici počeli su pokazivati prste u Egiptu.
Ideja preuzevanja Philadelphi koridora, koja razdvaja grad Rafa u južnoj gazi sa egipatske granice prvi put je plutala ekstremistički ministar finansija Bezalel Smotrich. Drugi, uključujući i sam Netanyahu, ubrzo su započeli parirati iste riječi.
U medijima je jezik uzeo još više preokreta, sa nekim optužbama Egipat ArmIng Hamasa ili da ne rade dovoljno da zaustavi protok oružja u palestinsku otpornost.
Kad je Egipat odbacio optužbe izraelske optužbe i odbila da se primi za želju Izraela da etnički čisti Gazu, izraelski čelnici počeli su govoriti o egipatskoj vojnoj prijetnji, navodeći da Egipat na njenoj granici sa izraekom.
Originalni cilj užad u Egiptu u Izraelski neuspjeli rat bio je namijenjen stvaranju distrakcije sa bojnog polja. Na kraju, međutim, distrakcija se pretvorila u odstupanje: krivivanje Egipta za nesposobnost Izraela da osvoji rat ili za raseljenje stanovništva Gaze.
Netanyahu u određenoj mjeri uspio je da napravi Egipat dio razgovora na Gazi. Sa američkim predsjednikom Donald Trumpom više puta prijedlog premještanja Palestinaca i preuzimanja Gaze, izraelski lider osjećao je da je, konačno, imao jasnu američku opredjeljenje za izvođenje izraelskih problema drugdje.
Čak je i vođa izraelske opozicije, Yair Lapid, koristio Egiptu da bi odvratio svoj vlastiti neuspjeh u netanju ozbiljnog izazova u Netanyahuevo pravilo. 25. februara predložio je da Kairo nadgleda trak za više godina na konferenciji u Washingtonu.
Dok su Palestinci, Arapi i drugi pozdravili na izrael-američke etničke čišćenja, malo je obraćao pažnju na činjenicu da, povijesno, Izrael nikada nije tražio dozvolu za etnički čišćenje palestinaca. To je bilo istina tokom 1948. Nakba kao što je danas. Stavljanje pritiska na arapske zemlje da se priznaju Izraelskim planovima za čišćenje etničkih čišćenja najjači je znak ipak od Izraelove slabosti.
Težak razgovor i prijetnje u stranu, Izrael se nalazi na ranjiviji položaj nego u bilo kojem trenutku u svojoj historiji. Jasno je da Izrael sada koristi Arape za maskiranje vlastitih ranjivosti. Iako se majmun nastavlja penjati, rep mu nikada nije bio izložen kao danas.
– Ramzy Baroud je novinar i urednik hronike Palestine. Autor je šest knjiga. Njegova najnovija knjiga, sučarana sa Ilan Papppeom, je “Naša vizija za oslobađanje: angažovani palestinski vođe i intelektualci”. Dr Baroud je nerezidentni viši istraživač u Centru za islam i globalne poslove (CiGA). Njegova je web stranica www.ramzybaroud.net
