Razvoj na Bliskom Istoku u protekloj godini su bili brz i iznenađujuće. Jedna od tih iznenađenja je prijateljstvo dva bivša rivala. Sirijski prijelazni predsjednik, Ahmed Al-Sharaa održao je sastanak sa zapovjednikom sirijskih demokratskih snaga (SDF), Mazloum Abdi.
U ponedjeljak, 10. marta, 2025., stranke su se složile gde su sirijske Kurde zvanično napustili svoju potragu za neovisnošću i pridružili se novoj vladi.
Klauzule ovog sporazuma uključuju:
Civilne i vojne institucije SDF-a bi trebalo integrirati u novu državu.
Zračne luke i naftna polja na sjeveroistoku ići će pod kontrolu al-Shaara Regime.
Prepoznavanje kurdske komponente kao sastavnog dijela sirijskog stanja i garantujući njegova prava državljanstva i sva ustavna prava.
Implementacija na svim sirijskim teritorijama.
Osiguravanje prava svih Sirijaca na politički proces i sudjelovanje u svim vladinim institucijama na osnovu efikasnosti i zasluga, bez obzira na religiju ili sektarnu pozadinu.
Osiguravanje povratka svih sirijskih izbjeglica u svoje gradove i sela i osiguravanje njihove sigurnosti sirijske vlade.
Podrška sirijskoj vladi u borbi protiv elemenata “ostataka maraka Bashara Al-Assada” i svih prijetnji koji ugrožavaju njegovu sigurnost i jedinstvo.
Ovaj izvještaj ispituje razloge ovog sporazuma između Al-Sharaa i Abdija, kao i njenih geopolitičkih implikacija za Siriju i zapadnu azijsku regiju.
Zašto su Kurdi pristali na posao sa novom vladom Sirije?
Sirijske Kurde i ekstremističke islamističke grupe borile su se jedni protiv drugih tokom sirijskog građanskog rata. Dvije strane nisu imale političke, ideološke ili kulturne sličnosti. Odluka Kurda da sarađuje s novom sirijskom vladom, uprkos svojim liderskim vezama do ekstremističke grupe Hayat Tahrir Al-Sham (HTS), proizlazi iz nekoliko faktora.
Izvlačenje SAD-a iz sjeveroistočne Sirije. Pet godina kasnije, nakon povratka u Bijelu kuću, Trump se udvostručio na svoj stav “First America, tvrdeći da Sirija nije američka borba. 5. februara 2025., Trump i zvaničnici u blizini su mu upitali da izvuče sve američke trupe iz Sirije, potaknući Pentagon da izradi planove za potpuno povlačenje u 30, 60, ili 90 dana. Tokom godina građanskog rata, Sirijski Kurdi mogli bi postići značajan položaj u severoistoku zemlje, zahvaljujući nama vojnu i političku podršku. Ali s promjenjivim obrascima SAD-a u regiji i Washingtonu koji se kreću prema kompromisu sa Ahmedom Al-Sharaom, Kurdi su sada pod pritiskom da napuste svoju neovisnu uvid i uđu u strukturu centralne sirijske vlade.
Ocalanova izjava i razoružanje PKK-a. Sporazum između nove sirijske vlade i Kurda dolazi otprilike dvije sedmice nakon povijesne poruke iz Abdullaha Ocalana, osnivača Kurdistanske radničke partije (PKK), pozivajući da militantna grupa legne na ruke i raspusti se. Rukovanje PKK-a u Turskoj znači raspuštanje grupe i Sirijski Kurdi izgubit će jedan od svojih najvažnijih pristalica. U stvari, ocalanova izjava kao glavna ideologa autonomne administracije Rojava znači kraj ideologije “demokratski konfederalizam” koji je formiran u sjeveroistoku Sirije. PKK, kao jedan od najstarijih kurdskih pokreta, dostigao je fazu gdje, ako se ne u potpunosti otopi u budućnosti, barem će doživjeti promjenu njegove prirode i intelektualne i strukturne transformacije. Odluka lidera PKK-a također je utjecala na SDF i sirijsku kurdsku miliciju.
Nezadovoljstvo i nedostatak podrške arapskih plemena u sjeveroistočnom području. Tribalizam je primarni oblik kolektivnog identiteta među Arapskim Sunnisom širom Sirije, bez obzira na to da li žive u ruralnim ili urbanim područjima. Plemena su snažni izvor društveno-političke mobilizacije. Sirijska arapska plemena žive na istoku, sjeveroistoku, centru i jugoistoku. Neki od tih plemena prisutni su i u regiji Jazira i pokrajinama Al-Hasaka, Raqqa i Deira Ezzora. Neka od tih plemena, posebno u oblastima u kojima je većina stanovništva Arap, protive se kurdskom pravilu. Kritičari su ovo pitanje podigli kao jednu od najvažnijih slabosti kurdskog pravila. Posljednjih godina snage autonomne administracije i arapska plemena su se sukobljavala nasilno mnogo, a dvije su više puta prekrivale pogranična područja. Naglasak na kurdskim idealima izazvao je arapske plemene da ne nađu ne koristi i nema mjesta za njihov arapski jezik i identitet unutar granica Rojave. Ti plemenski lideri koji su se ranije surađivali sa Assadom Vladom i Iranom da eliminiraju sirijske demokratske sile sada podržavaju Damask. Nova al-Sharaa vlada i Turska ohrabrila su većinu arapskih plemena da se suprotstave Kurdima, potaknujući ih u oružanu pobunu. SDF nije imao podršku Arapama u sjeveroistočnom regionu.
Problemi ekonomskog i sredstva za život u Rojavi. Sirijski građanski rat, turski vojni napadi na SDF, zatvaranje prelaza i zatočenje Kurda na određenu geografiju, nemogućnost prodaje nafte, nezaposlenosti, sušu, suše, suša, a u posljednjih nekoliko godina uzrokovali su da se Kurdi suočavaju sa brojnim ekonomskim problemima. Prije toga, Bashar al-Assad Vlada, područja pod kontrolom opozicije i Iračkog Kurdistana kupila su naftu od njih po niskim cijenama, što je također uništilo ovaj izvor prihoda. SDF je potreban ekonomski resursi za preživljavanje, ali za to nije bilo izgleda.
Uticaj sporazuma o Siriji i regionu
Sporazum predstavlja tri pobjede za Damask. Prvo, vlada u Damasku uspostavlja njihovu teritorijalnu i političku kontrolu i njihovo priznanje kao o legitimnoj vladi Sirije. Drugi aspekt je ekonomska pobjeda kao što je dogovor davamo Damasku pristup nafte i plin na istoku Sirije, što je prilično značajno u većoj shemi stvari. Treće, za sirijski vođa Ahmed Al-Sharaa, dogovor je način da se pokaže stabilnost i uvjeravanje zapadno od svoje opredijeljenosti za zaštitu manjina.
Jedan od najvažnijih učinaka ovog sporazuma je taj što može biti model interakcije s drugim sirijskim manjinama, poput alawitesa, kršćana i druze. Budućnost političke stabilnosti izgleda svijetlo ako ovaj sporazum uspije. Inače će politička stabilnost u Siriji proći različita kretanja godinama.
Iako su uvjeti ovog sporazuma općenito i njegova primjena trenutno je nejasna, trenutna situacija je u velikoj mjeri bila u korist Turske i doživljava se kao postignuća za Ankaru. Ova situacija je eksploataciona na regionalnom i turskom domaćem političkom nivou. Erdogan i Stranka pravde i razvoj mogu ova nedavna dostignuća predstaviti kao snažnu tačku u budućim izbornim kampanjama. Ova dešavanja takođe mogu unaprijediti politike vezane za mir sa Kurdima. Nova ponuda odobrava priznanje Kurda kao sirijsku etničku grupu i obećava im stupanj autonomije koja se odnosi na njihov jezik i identitet. Ovo bi pitanje moglo imati i značajne implikacije na buduće pregovore PKK-a s Erdoganom u vezi sa Turskim Kurdima.
Iran i Izrael koji su vjerojatno smatrali da je ovaj sporazum nepovoljno gledao, jer bi Kurdi mogli biti uručeni kao protuteža Erdoganove moći i sirijskog uključivanja. Međutim, nedostatak implementacijskog garancija, domaćih ili međunarodnih informacija o razvoju scena u scenama među svim uključenim stranama, raznim akterima, kao što su Izrael, Turska, Iran, Rusija, Katar, a arapske države, i same privremene privremene vlade mogu se potaknuti za izmjene.
Zaključak
Za opstanak, sve grupe, posebno one zagovaraju neovisnost, zahtijevaju snažno ideologiju, domaću i međunarodnu podršku, ekonomske resurse i snažno rukovodstvo. SDF je postepeno izgubio sve ovo posljednjih godina.
Gubitak ekonomskih resursa, napuštanje njegove ideološke pozicije Abdullaha Ocalana, praktičan neuspjeh “demokratskog konfederalizatora” i promjenjive uvjete na Bliskom Istoku i Siriji doveli su do povlačenja domaće i međunarodne podrške za grupu.
Kombinovana represivna sila vlade ujedinjene Turske i sirijske tranzicije u potpunosti bi uništila kurdsku kulturu i politiku. Stoga je prirodno da žele izvući iz ove situacije sa manje troškova. U trenutnoj situaciji Kurdi su se zadovoljili sa dobijanjem kulturnih i političkih privilegija iz nove vlade. Iako se ove političke i kulturne privilegije mogu činiti nedovoljnim i dolaze po trošku gubitka autonomije “autonomne administracije sjeverne i istočne Sirije”, ne bi trebalo zaboraviti da tokom 60-godišnje vladavine Baat-a u Siriji nisu ujednačene kao etnička manjina.
Konačno, budućnost će pokazati da li će ovaj sporazum zaista dovesti do integriranja Kurda u strukturu “sirijskog nacionalnog” države ili je li to samo pokušaj marginalizirala kurdskim snagama i ograničiti njihove sposobnosti u obliku tlaka iz Turske i osi Damask-Ankara. Za sada, ugovor odražava pragmatičnu, iako nesigurne, strategiju preživljavanja u neizvjesnoj budućnosti.
MNA /
