Autor: Allison Schrager
Ekonomsko naslijeđe novoizabranog predsjednika Donalda Trumpa može ovisiti o tome da li preferira uporedni oblik pridjeva. Konkretno, vjeruje li da je u SAD-u teško zaraditi za život – ili teže nego što je bilo?
To nije beznačajna razlika. Centralna ideja ekonomskog populizma, koji dominira i levicom i desnicom, jeste da je nekada bilo bolje. Ovo je pogrešna dijagnoza. Probijati se u neizvjesnom svijetu i ekonomiji koja se stalno mijenja uvijek je bilo teško — i uvijek će biti. Ali stvari nisu teže nego što su bile; na mnogo načina postaju lakši.
To bi mogla biti mala i ne posebno korisna utjeha za milione Amerikanaca koji se bore u današnjoj ekonomiji. Ali u smislu političke retorike i ekonomske politike, razlika je bitna.
Istina je da je inflacija i dalje viša nego što je bila prije pandemije, a to je učinilo živote Amerikanaca težim i neizvjesnijim (i veliki je razlog zašto je Trump pobijedio). Ali inflacija ne pokreće njegovu ekonomsku agendu, koja ima za cilj da Ameriku ponovo učini velikom.
Ta riječ opet sugerira da je bilo vremena, čak i prije njegove prve administracije, kada su stvari bile bolje. Kada je to tačno bilo nejasno je, ali Trump je govorio o oživljavanju proizvodnje kroz carine, pa recimo da je to poslijeratno doba 1960-ih. Što se, da budemo pošteni, ne razlikuje potpuno od plana predsjednika Joea Bidena, koji je imao za cilj vratiti američku veličinu osnaživanjem sindikata i subvencioniranjem veće proizvodnje kroz industrijsku politiku.
Ali povratak američkoj proizvodnoj ekonomiji zapravo ne bi bio tako sjajan.
Primamljivo je romantizirati šezdesete godine prošlog vijeka, kada je 30 posto radne snage imalo proizvodne poslove koji su nudili stabilne plate, dugotrajno zaposlenje, penziju sa definisanim primanjima i dovoljno prihoda od jednog jedinog zarađivača za izdržavanje porodice. Ali to doba nije bilo tako dobro kao što se činilo. Životni standard je bio mnogo niži; ljudi su živjeli u manjim kućama i nisu toliko putovali, a manje je vjerovatno da će djecu slati na fakultet.
Godine 1965. 69,5 posto Amerikanaca u visokoj radnoj dobi bilo je u radnoj snazi. Danas ta brojka iznosi 83,3% — uglavnom zbog toga što toliko žena sada radi van kuće. Prije šest decenija, SAD su imale mnogo manje inkluzivnu ekonomiju, koja nije nudila bogatstvo ili stabilnost za većinu stanovništva. Ovo je možda jedan od razloga što je bilo toliko društvenih nemira tokom ovog navodnog zlatnog ekonomskog doba.
Današnja ekonomija nudi više mogućnosti većem broju ljudi. Životni standard i očekivani životni vijek su viši. Više ljudi ide na fakultete, posjeduju svoj dom, imaju zdravstveno osiguranje, mogu dobiti kredit, ulagati u tržišta i primati penzije. Plate su postale stabilnije, a ljudi duže ostaju na poslu. Ukratko, ekonomija je stabilnija nego prije 60 godina.
Ništa od ovoga ne znači da je današnja ekonomija savršena. Zdravstvena zaštita i obrazovanje, iako su bolji i dostupniji, realno su skuplji. Za mlade ljude, to je još uvijek borba da se financijski i profesionalno afirmišu, a kamoli lično. Kontinuirano objavljivanje nove tehnologije unosi stalnu neizvjesnost u ekonomiju – što može pomoći u objašnjenju zašto se, iako Amerikanci imaju više financijskog bogatstva, još uvijek ne osjećaju financijski sigurni. Ekonomska očekivanja su porasla, što je znak napretka, ali i uzrok stresa i anksioznosti.
Opet, ovo bi mogla biti mala utjeha za mnoge Amerikance koji osjećaju da zaostaju. Ali u smislu politike i politike, jezik je bitan. Trebalo bi biti moguće ponuditi saosjećanje i rješenja za današnje probleme bez obećanja povratka u svijet koji zapravo nikada nije postojao. Najbolji način da se pomogne ljudima je olakšati njihovu adaptaciju na modernu ekonomiju, obrazovati njihovu djecu za poslove budućnosti, održati privredu u rastu i ponuditi ciljanu pomoć tamo gdje je najpotrebnija.
Svaki pokušaj da se obnovi ekonomija prošlosti — bilo povećanjem tarifa, pokušajem revitalizacije sindikata koji se ne uklapaju u modernu ekonomiju ili nametanjem industrijske politike — neće povećati prosperitet. To će stvoriti distorzije koje usporavaju rast, povećavaju dug i pomažu nekolicini na račun mnogih.
Ono što je funkcioniralo u Trumpovom prvom mandatu bile su praktične politike koje su obuhvatile budućnost, kao što je korištenje poreznog zakona za poticanje više istraživanja i inovacija i ukidanje propisa koji tržište rada čine manje dinamičnim. Kojim putem će ići u drugom mandatu ostaje neizvjesno.
U trenutku pisanja ovog teksta, čini se da Trumpova administracija ima najmanje tri frakcije. Postoji jedan na čelu s izabranim potpredsjednikom JD Vanceom, koji je definiran svjetonazorom s pravnog fakulteta ekonomije Yalea koji želi obnoviti proizvodne poslove iz prošlosti po svaku cijenu. Postoji klika Elona Muska, koja je željna promjena i voljna je usput razbiti stvari. A u sredini su ljudi poput njega, neki od njegovih vjerovatnih kandidata za ministra financija, koji razumiju da rast zahtijeva prihvaćanje budućnosti, ali ne žele u potpunosti uzdrmati trenutnu ekonomiju. Oni vide carine kao sredstvo za sklapanje dogovora više od obnavljanja stare ekonomije.
Ako Trump ostane pri sredini – možda uz malo Muska – on može postaviti pozornicu za prosperitet koji su mnogi Amerikanci doživjeli u njegovoj prvoj administraciji. Ako popusti Vensovom pogledu na svijet, Amerika bi mogla završiti s ekonomijom prošlosti. Tada će stvari zaista biti teže nego što su bile.
Ovaj članak je objavljen u Bloombergu, a distribuira ga Tribune Content Agency.
