Autor: PKBalachandran/Saunday Observer-Feautres
Kolombo, 1. decembra: Budizam i demokratija su dvije strane istog novčića, ako se sagledaju na ispravan način, kaže otac demokratskog ustava Indije i današnji apostol budizma u Indiji, dr. BR Ambedkar. Vidio je budizam kao demokratsku religiju i na njega se preobratio sa lakhima svojih socijalno potlačenih sljedbenika zvanih daliti, 1956.
U radio emisiji 3. oktobra 1954. dr Ambedkar je rekao da je njegova društvena i politička filozofija sadržana u tri koncepta: sloboda, jednakost i bratstvo. To su bili temeljni principi ne samo Francuske revolucije iz 18. veka, već i budizma, koji je osnovao Gautama Buda vekovima ranije, rekao je dr. Ambedkar.
„Neka niko ne kaže da sam svoju filozofiju pozajmio od Francuske revolucije. Nisam. Moja filozofija ima korijene u religiji, a ne u političkim naukama. Ja sam ih izveo iz učenja mog Učitelja, Bude. U njegovoj filozofiji, sloboda, jednakost i bratstvo su imali svoje mjesto. Bratstvo je jedina prava zaštita od uskraćivanja slobode ili jednakosti”, rekao je on i dodao da je bratstvo zasnovano na bratstvu samo drugo ime za religiju.
Sangha
Ambedkar je podsjetio na demokratske prakse u budističkom bratstvu zvanom Sangha. “Bhikkhu Sangha je imao najdemokratskiji ustav. Buda je bio samo jedan od Bhikkua. Najviše je bio kao premijer među članovima Kabineta. On nikada nije bio diktator. Dva puta prije smrti od njega je zatraženo da imenuje nekoga za poglavara Sanghe da je kontroliše. Ali svaki put je odbio, govoreći da je Dhamma vrhovni komandant Sanghe. Odbio je da bude diktator i odbio je da imenuje diktatora”, primetio je indijski pravni svetionik.
14. Dalaj Lama sa Tibeta, Tenzin Gyatso, također vjeruje da su budizam i demokratija kompatibilni jer su oba ukorijenjena u uvjerenju da svi, bilo da su društveni ili ekonomski visoki ili niski, imaju isti potencijal za rast i napredovanje.
Sakya kraljevstvom kojem je pripadao Buda vladao je Vijeće, ili Gaṇasangha, a ne monarh. Činila ga je elitna klasa ratnika i ministara. Vođa Vijeća birali su njegovi članovi i zvao se Raja. Raja je imao značajan autoritet, ali nije mogao da vlada autokratski. U Ganasanghi se raspravljalo o važnim pitanjima i odluke su se donosile konsenzusom.
U svom eseju, Budizam u demokratskom svijetuin Zlatni lotosavgusta 1960. njemačko-američki naučnik, Kurt F. Leidecker, kaže da je Buda, iako je bio osnivač budizma, stavio svoju ličnost u drugi plan i stavio uvid koji je stekao u obliku Dhamme u prednji plan.
“Bio je učitelj, ali takav da prihvatanje onoga što je predavao neće zavisiti od činjenice da ga je on predavao. Nikada nije tražio da ga neko prati, lično. Zamolio je ljude da razmisle s njim i, nakon razmišljanja, dokažu da su svoja otkrića razumna za sebe. Ostavio je netaknutu ličnost učenika”, kaže Leidecker.
Buda nije vjerovao u indoktrinaciju. Svojim sljedbenicima dao je slobodu da sami razmišljaju. Učenje i izlaganje Dhamme odvijalo se na idealan način, bez traga indoktrinacije, bez prisile. Učenik je dao svoj slobodan pristanak, ako je tako odlučio, svojim umom, ostavio je da razmišlja sam.
Prema profesoru Leideckeru, ovo je idealan oblik obrazovanja. „Kao što vrtu treba baštovan, tako je i učeniku potreban učitelj. Baštovan ne može ništa drugo nego da okopava, plevi i zaliva. Da će biti cveća i plodova zavisi od inherentnih kvaliteta samih biljaka”, objasnio je on.
Za Budu je Dhamma bila kao putokaz na koji se može obratiti pažnja ili zanemariti. Nijedan putnik nije primoran da ga čita i ima koristi od toga. Isto tako, Budine četiri plemenite istine ili osmostruki put su tu da ih ljudi prihvate ili odbace.
„Buda je tako temeljno izbegavao kult ličnosti, da su prvi vekovi budističke istorije na njega aludirali samo u simbolima – u točku, stubu, drvetu, praznom prestolu. Ovi simboli su postali simbol Bude, kao i ideja koju je on propovijedao”, ističe prof. Leidecker. Tek tokom perioda Gandhare pod uticajem Grka u severozapadnoj Indiji pojavila se slika Bude kakvog danas poznajemo. Do tada, Buda je uglavnom bio koncept, filozofija, način života.
Čak je i veliki car Asoka, čiji su sin i ćerka doneli budizam na Šri Lanku 247. godine pre nove ere, izbegavao kult ličnosti. Asoka je više volio da bude poznat ne po svom imenu ili kraljevskim titulama, već kao “Devanampiya Priyadarshi” (voljenik bogova koji druge gleda s ljubaznošću).
Određeni broj kraljeva Šri Lanke od Uttiye do Yasalalakatisse od 2. vijeka prije nove ere do 1. stoljeća n.e., također su usvojili to ime. Uttiya je vladao Anuradhapurom od 267. pne. do 257. pne. A Yassalalaka Tissa je bio kralj Anuradhapure od 52. do 60. godine n.e.
Stavljajući znanje iznad moći i pelfa, Buda je odbacio sve zamke moći i pelfa kao Sakya princ i napustio svoju palatu i kraljevstvo kako bi tražio znanje kroz octene prakse, dijaloge i meditaciju. Po ugledu na Budu, na Tajlandu i u Mjanmaru dječaci provode najmanje tri mjeseca svog života u budističkim institucijama, odričući se zadovoljstava, bogatstva i svih vezanosti, noseći žuti ogrtač. Vjeruje se da u poniznosti raste mudrost i da uvid dolazi s odvojenošću.
Prof. Leidecker ističe da Buda nije prezirao niti se klonio kraljevstva i svjetovne pompe, već je naglašavao unutrašnju vrijednost, plemenitost misli i karaktera. Čak je prepoznao kastu u smislu da predstavlja klasifikaciju društva prema zanimanju. Prepoznao je bramana. Ali za njega je prava vrijednost bramana ili princa bila u njegovom karakteru njegova plemenitost. Da li je osoba plemenita ili ne, ne određuje se rođenjem već njenim karakterom. Buda nije preporučio lažno izjednačavanje društva.
Prema prof. Leideckeru, Buda nije bio reformator ili revolucionar. Nije nastojao da poremeti postojeći poredak, već je samo želio da on bude zasnovan na vrijednosti prema njegovoj Dhammi. „To što je Buda krenuo da reformiše društvo je grubo pogrešno navođenje činjenica. Njegov cilj je bio prosvjetljenje i uklanjanje tuge i patnje, kako među visokim tako i među niskim.”
Budin pristup društvenim bolestima takođe nije bio zasnovan na klasnoj borbi. Njegova metoda je bila miroljubiva, nije zahtijevala preobraćenje na silu onih koji su mislili drugačije. Sve što je tražio bilo je da dovede u red sopstveno razmišljanje. „Spasenje, ili Vimukti, nije trebalo postići vanjskim sredstvima, već kroz unutrašnju reformaciju duha,“ ističe dr.Leridecker.
Kao iu dobrom budističkom društvu, iu istinski demokratskim društvima, individualnost je zagarantovana. U Milindapanha navodi se da kao što se drveće razlikuje u zavisnosti od prirode sjemena, tako se karakter i sudbina čovjeka razlikuje s različitim djelima čije se posljedice zarađuju. Ovo je doktrina Kammaakcija. Čovjek postaje dobar dobrim djelovanjem, a loš lošim djelovanjem. Zapadne demokratije to nazivaju doktrinom individualne odgovornosti koja takođe ide sa konceptom slobode pojedinca, slobodom da se izabere put do uzvišenosti ili degradacije.
Fiksiranje individualne odgovornosti zasnovane na slobodi pojedinca je od suštinskog značaja da bi zakoni funkcionisali, kaže Leidecker. Društvo bi se raspalo, baš kao što bi i priroda, ako zakoni kauzalnosti (Kamma) nisu univerzalni, tvrdi on.
Sloboda je, u stvari, sama krv budizma. Društvo koje vjeruje u strogi determinizam na kraju će zarobiti čovjeka u svijetu misli i djelovanja u kojem se više ne može slobodno kretati. Vimukti tada postaje nemoguć individualnim naporom, kaže pisac.
Ralph Waldo Emerson, američki filozof, rekao je da “civilizacija zavisi od morala” i da “svrha života nije biti srećan. Bitno je biti koristan, častan, saosećajan, imati neku razliku.”
S ovim bi se složio svaki budista, jer je Sīla osnova ljudskog života, ističe Leidecker. Savršen govor (Samma Vaca), savršenog ponašanja (Samma Kammanta), i savršeno zanimanje ili sredstva za život, i (Samma Ajiva) su tri važne tačke u Budinom osmostrukom putu.
“Ako istina i iskrenost nisu u riječi, koja je sam cement međuljudskih odnosa, jer bez jezika čovjek ne može biti čovjek, društvo se raspada, a s njim i civilizacija. Isto vrijedi i ako se ponašamo antisocijalno tako što tjelesno povređujemo svoje bližnje ili oduzimamo od njih ono što nam ne pripada, ili se bavimo aktivnostima koje ih ne čine sretnima i zadovoljnima”, objasnio je Leidecker.
Naučnik ističe da u svakom istinski demokratskom društvu ima mjesta za vrline koje je Buda spominjao. Kao iu zapadnim demokratijama u budizmu, i bhikkhu i laici se ohrabruju da se kreću i da ih vode Metta (dobra volja), Karuṇa (saosećanje), Mudita (simpatija).
KRAJ
