Pošteno je pretpostaviti da rezonantna prijetnja novoizabranog predsjednika Trumpa da će osloboditi “sve pakao” onima koji su odgovorni za zadržavanje talaca ima veću težinu od poznate priče o Hershele iz Ostropolja, šaljivci iz bezbrojnih narodnih priča. Relevantna priča opisuje Hershelea, bez novca i gladnog, kako upada u gostionicu, lupa po stolu i prijeti da će, ako mu se odmah ne posluži večera, učiniti ono što je učinio njegov otac. Njegovo prijeteće držanje i povici toliko su užasnuli gostioničara da je pojurio da besplatno posluži Hershele. Poslije je, drhteći, krčmar upitao: “Šta je radio tvoj otac?” Hershele je odgovorio: “Kada nije večerao, otišao je u krevet gladan.”
Trump nije Hershele, i ako odluči djelovati u skladu sa svojom prijetnjom, ona je podržana suštinom. On nema nameru da “ide u krevet gladan”. S druge strane, Hamas je pokazao otpornost pod intenzivnim vojnim i diplomatskim pritiskom i pokazao je malo fleksibilnosti u pogledu strogih zahtjeva koje je postavio na početku rata za oslobađanje talaca. Ostaje pitanje: osim dolaska “novog tipa u susjedstvu”, da li Trumpova kutija alata sadrži poluge pritiska koje je Bajden odlučio da ne koristi?
Odgovor je da. Bajden je, pod prijetnjom embarga na oružje, “natjerao” Izrael da prebaci gorivo i hranu u Gazu, efektivno obezbjeđujući kiseonik za Hamas, iznad i ispod zemlje. On je lišio Izrael mogućnosti da nametne pravu opsadu Gaze – akciju koja je mogla skratiti rat i ubrzati oslobađanje talaca. Ako je Trump ozbiljan, morao bi preokrenuti ovu politiku za 180 stepeni.
Biden se također suzdržao od ekonomskog ciljanja Hamasovih pokrovitelja i finansijera u Kataru i Turskoj. Katar, država koja je povezana s Muslimanskom braćom i koja podržava Hamas, imenovan je za posrednika. Katar ima moć nad Hamasom, a SAD, zauzvrat, imaju utjecaj na Katar. Puka prijetnja SAD-a da će ukloniti svoju ogromnu vojnu bazu iz Katara mogla bi dovesti do stvarnog, a ne samo simboličnog pokreta u pregovorima o taocima. Slično tome, Trump bi mogao zaprijetiti bojkotom ne samo Iranu, već i Turskoj, u kojoj se nalaze lideri i operativci Hamasa. Takav potez mogao bi pritisnuti turskog predsjednika Erdoğana da djeluje protiv Hamasa. Prijetnja ciljanjem na iranska naftna polja — s obzirom na to da je Hamas zastupnik Teherana — mogla bi natjerati Iran da natjera Hamas da oslobodi taoce.
Trumpov novi krug savjetnika vjerovatno uključuje pojedince koji razumiju ono što mnogi u Izraelu tek trebaju shvatiti: samo vidljiv i trajni gubitak teritorije u Gazi za svaki dan kada taoci ostanu zarobljeni mogao bi promijeniti Hamasovu poziciju. Postepena aneksija zemlje Gaze od strane Izraela kao odgovor na Hamasovu tvrdoglavost mogla bi natjerati terorističku organizaciju da preispita svoj stav.
Ovo nisu jedine dostupne ručice za pritisak. Trump bi također mogao ciljati na humanitarne organizacije i dobrotvorne organizacije koje su usmjeravale sredstva Hamasu i Gazi tokom rata.
Trumpova retorika nudi dodatnu korist: on nedvosmisleno usmjerava krivicu na pravog krivca za stanje talaca. Ova jasnoća nije dat, posebno kada u Izraelu demonstranti, procureli i kritičari okrivljuju premijera Netanyahua. Ovi glasovi, daleko od pomoći taocima, štete njihovoj stvari i odlažu njihovo oslobađanje. Čak je i Bidenova administracija priznala i izjavila da je Hamas jedini odgovoran za nepostojanje sporazuma.
