Autor: Salman Rafi Sheikh
Dok bi izvještaji o proslavama u ključnim sirijskim gradovima zbog pada 24-godišnje vladavine Bashara al-Assada mogli donijeti tračak nade u bolju budućnost, ono što budućnost točno nosi daleko je od sigurnog. Iako je ovo svakako kraj dinastije Assad, ono do čega će to dovesti je u mraku, ne samo za Siriju. Ima potencijal da preoblikuje cijeli Bliski istok, vjerovatno ni u čiju korist.
Al-Assadov arapski socijalistički baasistički režim svrgnut je od strane grupe “pobunjenika” predvođenih Hayat Tahrir al-Shamom (HTS), koalicijom islamskih grupa koje su ranije bile povezane s ogrankom Al-Kaide u Siriji i globalno označene kao terorističke, ne pokretom koji vode obični Sirijci. Polovina predratne populacije Sirije od 23 miliona je zbog rata postala interne ili međunarodne izbjeglice. Tranzicija bi stoga mogla značiti pad Sirije u mnogo više haosa i geopolitike nego transformaciju u demokratiju.
Naravno, Assadovo svrgavanje, barem za sada, znači da je iranski utjecaj vjerovatno okončan, zajedno sa privilegovanom pozicijom Hezbolaha, oslabljenom izraelskim uništavanjem njegovih sposobnosti u Libanu. Vjerovatno će biti potrebni mjeseci da se oblikuje budućnost svih suprotstavljenih snaga, zajedno sa nekada dominantnom ulogom Sirije u Libanu. Turska je možda jedina zemlja sa pobjedničkom strategijom, njena podrška pobunjenika daje Ankari značajnu polugu u procesu stabilizacije i obnove,
Lekcije naučene odnekud čine mogućnost previranja mnogo jačom. Kada su ideološki vođeni talibani nasilno preuzeli Afganistan u augustu 2021., niko nije vjerovao da će Afganistan postati demokratska država i talibani nisu dokazali da smo pogriješili. U Siriji svrgavanje ima sličan ideološki i nasilni pečat. Osim toga, učešće više međunarodnih aktera u multietničkoj zemlji koja je centralna za slagalicu koja čini Bliski istok će najvjerovatnije učiniti jednačinu mnogo složenijom i problematičnijom. Za Sjedinjene Države, na primjer, dok savjetnici pozivaju na značajnu pomoć Bidenove administracije za umjerene elemente među pobunjenicima, za 42 dana Donald Trump, javno obećavajući da će se držati podalje od cijele situacije, preuzeti će dužnost američkog predsjednika.
Ko ima kontrolu?
Izvještaji pokazuju da, budući da veliki međunarodni igrači poput Rusije i SAD-a posmatraju situaciju iz daljine, oba imaju vojne baze u zemlji. SAD imaju bazu MSS Eufrat istočno od Deir ez-Zora, sedmog po veličini grada u Siriji, koji leži sjeveroistočno od glavnog grada.
“Sjedinjene Države će nastaviti da održavaju svoje prisustvo u istočnoj Siriji i poduzet će mjere neophodne da spriječe ponovno oživljavanje Islamske države”, rekao je zamjenik pomoćnika ministra odbrane za Bliski istok Daniel Shapiro na sigurnosnoj konferenciji Manama Dialogue u Bahreinu. Jednostavno rečeno, SAD se nadaju, možda uzalud, da ne samo da neće nigdje otići, već će također biti duboko uključene u oblikovanje postrežimske tranzicije. Za Washington, ključni ruski saveznik je pao i ne može se poreći da se situacija treba iskoristiti u svoju korist, iako je sada neizvjesna pod Trumpom.
Iz istog razloga ni Rusija, koja je spasila Asada i odvezla ga u Moskvu, ne ide nigdje. U zapadnosirijskoj provinciji Latakija, koja graniči s turskom provincijom Hatay, Rusija ima zračnu bazu. U još jednoj zapadnosirijskoj regiji Tartous, Moskva također ima pomorsku bazu. Za sada je svoje baze stavio u stanje visoke pripravnosti, što ukazuje na svoju namjeru da ostane.
“Pobunjenici” koje podržava Turska, također poznati kao Sirijska nacionalna armija, trenutno kontrolišu dijelove provincije Alep. Izrael je, s druge strane, odlučio da zauzme sirijsku tampon zonu koja razdvaja Golansku visoravan koju su okupirali Izrael od ostatka Sirije. Ne želi naoružane islamiste na svojim granicama u trenutku kada je već uključena u brutalne ratove protiv Palestinaca u Gazi i na Zapadnoj obali i Hezbolaha u Libanu.
Osim toga, Sirijske demokratske snage (SDF) predvođene Kurdima također kontroliraju oko četvrtine sirijske teritorije na istoku. Osim većine provincije Raqqa, uključujući grad, SDF također ima polovinu susjednog Deir ez-Zura i dio provincije Alep pod svojom kontrolom.
Na kraju, ali ne i najmanje važno, grupe koje podržava Iran odigrale su veliku ulogu u pobjedi u sadašnjoj prvoj fazi građanskog rata u Siriji. U sadašnjoj fazi, međutim, oni su bili primorani da se povuku u region gde je prisutna opkoljena ruska vojska.
Malo je vjerovatno da bi se Rusija i Iranske snage koordinirale kako bi napale pobunjenike sada kada je al-Assad već pobjegao, ali malo je moguće poreći da imaju velike udjele u tranziciji, a da ne spominjemo cijeli region kojim su se nedavno nadali da će dominirati, koliko će tačno tranzicija izgledati, ako se uopšte desi. Zapravo, postoji realna mogućnost izbijanja građanskog rata s obzirom na to da postoje naoružane sirijske vojne snage i da postoji nekoliko naoružanih grupa koje su uključene u svrgavanje. Ipak, postoje pitanja o tome da li će pobunjenički savez, sastavljen od tako kontradiktornih elemenata, biti u stanju da se održi i spriječi raspad, s obzirom na složeni etnički, jezički i sektaški društveni pejzaž zemlje.
Sama brojnost domaćih i međunarodnih aktera nije ništa drugo do mračna sjena koja se nadvila nad Sirijom. S obzirom da ovi akteri kontrolišu različite dijelove, de facto teritorijalna dezintegracija, ili barem drastičan nedostatak teritorijalnog jedinstva, čini se vrlo mogućim. Ovo je mjesto gdje bi Sirija mogla postati još jedna Libija i/ili Jemen.
Regionalni strahovi: novo arapsko proljeće?
Pad režima na naoružane islamiste i kolaps cijele zemlje učinili su mnoge arapske prijestolnice ozbiljno neugodnim. Je li ovo početak novog arapskog proljeća utoliko što su arapska kraljevstva, uprkos bogatstvu koje posjeduju, ranjiva na mogućnost masovnih ustanaka? Muhammad bin Salman (MBS) nedavno je govorio o prijetnjama po njegov život, priznajući postojanje elita koje se protive njegovoj vladavini. Hoće li ova elita vidjeti kolaps Sirije kao priliku za izazivanje problema u Kraljevstvu? Hoće li ovaj kolaps oživjeti sjećanja na pad Mubarakovog režima u Egiptu? Hoće li Egipćani ustati protiv sadašnjeg diktatora?
Ovo su pravi strahovi. Egipatski režim naglašava očuvanje državne strukture netaknutom, dok Saudijci navodno razgovaraju sa svim regionalnim akterima. Niko ne želi prelivanje. Iako bi mogli pozdraviti to što je Assad konačno otišao, niko od njih ne želi vidjeti islamiste pod kontrolom. Postoji dovoljno motivacije za razne arapske države da prošire svoju podršku selektivnim „pobunjeničkim“ grupama kao sredstvom da utiču na tranziciju. Sirijske sunitske, arapske, kurdske, turkmanske i šiitske grupe mogle su vidjeti kako se njihova politika usklađuje s relevantnim vanjskim igračima kao što su to činili u trajno fragmentiranom Iraku nakon katastrofalne invazije 2001. koju je osmislila Bushova administracija u Washingtonu. Osim toga, iako je Assad možda pao, njegova alavita sekta je druga po veličini u Siriji. Oni su koncentrisani u zapadnoj Siriji, gdje su također prisutne ruske snage, i postaju prirodno privlačne za Moskvu da se kooptira baš kao što su Sirijske demokratske snage (SDF), koalicija etničkih milicija i pobunjeničkih grupa predvođena Kurdima, smještena u istoku i sjeveroistoku i blisko je povezan s Washingtonom.
Stoga, iako bi Siriju idealno trebalo prepustiti samo Sirijcima, to se čini krajnje malo vjerojatnim. Proslave svakako ukazuju na nepopularnost brutalnog, svrgnutog režima koji je počinio divlja zvjerstva tokom 13-godišnjeg građanskog rata. Oni jedva da su pokazatelj šta će se dogoditi sutra. Vodeći pobunjenici nemaju nikakav manifest. Ali na osnovu toga kako je HTS godinama vladao Idlibom i pod pretpostavkom da nekako uspije održati kontrolu, novi oblik vladavine gvozdene šake uslijedit će nakon Assadovog pada.
Dr Salman Rafi Sheikh je docent politike na Lahore Univerzitetu za nauku o menadžmentu (LUMS) u Pakistanu. On je dugogodišnji saradnik na međunarodnim poslovima za Asia Sentinel.
