Autor: Salman Rafi Sheikh
Kada je došlo do guranja, “strateško partnerstvo” iz septembra 2023. koje je bivši sirijski vladar Bašar al-Asad potpisao s Pekingom nije proizveo ništa da zaštiti svoj režim, ostavljajući paktu nešto više od prazne retorike, prisiljavajući Kinu da se suoči s granicama diplomatije kako bi postigla strateške ciljeve u regiji u kojoj se višestruki nacionalni, međunarodni, regionalni, sektaški, etnički i vjerski interesi preklapaju, ukrštaju, konvergiraju i razilaze se do tačke izazivanja ratova koji odbijaju da lako zamru.
Kada su al-Assad i Xi potpisali partnerstvo, Kina je obećala da će podržati Sirija “u suprotstavljanju vanjskom miješanju, suprotstavljanju jednostranom maltretiranju i čuvanju nacionalne nezavisnosti, suvereniteta i teritorijalnog integriteta”. Kina, navodi se u sporazumu, „podržava Siriju u sprovođenju nacionalne rekonstrukcije, jačanju izgradnje kapaciteta za borbu protiv terorizma, promicanju političkog rješenja sirijskog pitanja po principu pod vodstvom Sirije i u vlasništvu Sirije, poboljšavajući svoje odnose s drugim arapskim zemljama, i igranje veće uloge u međunarodnim i regionalnim poslovima.”
Za Kinu je to veliki gubitak s obzirom da je osam puta stavila veto na rezolucije Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda u kojima se poziva na Assadovu smjenu. Ono što Peking sada razumije je da se pravo veta ne mora nužno pretvoriti u čvrstu moć da bi se omogućilo blokiranje promjena koje se dešavaju na terenu. Postoje ograničenja za a
Na primjer, sada kada su islamisti na vlasti u Siriji i Turskoj – koja je vrlo poznata po svojoj podršci islamističkim grupama kao što je Muslimanska braća – to bi moglo izazvati vjerske i političke tenzije u cijelom regionu. Arapske države Persijskog zaljeva i Iran gledaju na ovaj razvoj događaja s puno strepnje. Nakon toga, ako bi pružili podršku alternativnim islamistima – uključujući podršku anti-turskim kurdskim grupama – pojavili bi se novi sukobi koji bi se proširili u regiji i izazvali masivne poremećaje. Ovo bi bilo direktan kontrast budućnosti povezanosti koju Peking tvrdi da pokušava izgraditi.
Al-Assadov pad direktan je rezultat događaja nakon takozvanog Arapskog proljeća, nakon čega je uslijedila misija promjene režima koju su podržale SAD i NATO, a koja se poklopila sa brzim napredovanjem ISIS-a. To je također uključilo Tursku, unapređujući program promjene režima između SAD-a i NATO-a i videvši u krizi priliku za desetkovanje kurdskog otpora. Ovo je bio glavni razlog za podršku Ankare onome što je poznato kao Sirijska nacionalna armija ili Slobodna sirijska armija, koja je sada u savezu s Hayat Tahrir al-Sham (HTS), grupom koja je vodila tu post-Asadovu Siriju.
Godinama nakon ruske intervencije u Siriji, Slobodna sirijska vojska i HTS bili su ograničeni na provinciju Idlib koja graniči – i zaštićena – Turskom. Nije ni čudo što je čak i izabrani američki predsjednik Donald Trump nazvao pad al-Assada “neprijateljskim preuzimanjem vlasti od strane Turske”.
Gubitak Kine: naučene lekcije
Produženi, dugotrajni rat u regionu bi a) podigao cenu nafte i b) direktno uticao na ekonomsko zdravlje Pekinga, pošto više od polovine svoje nafte i gasa uvozi sa Bliskog istoka. U vrijeme kada se novoizabrani američki predsjednik priprema za intenziviranje ‘trgovinskog rata’ protiv Kine, prekid ove opskrbe može dovesti do vrlo ozbiljnih posljedica.
Drugo, treba li Peking nastaviti da se oslanja na rusku i vojnu podršku režimima poput al-Assadovog kako bi osigurao svoje interese? Peking nije imao značajnije vojno učešće u Siriji, ali Rusija i Iran jesu. To očigledno nije funkcionisalo zbog ruske umešanosti u Ukrajinu i iranske umešanosti protiv Izraela.
Uspjesi Pekinga u Siriji (BRI i strateško partnerstvo) uslijedili su nakon ranijih uspjeha Irana i Rusije protiv misije “promjene režima” koju podržavaju SAD/NATO. Danas se, međutim, Peking ne razlikuje od Rusije i Irana u očima Sirijaca utoliko što oni vide al-Assada kao svrgnutog tiranina legitimiranog kombinovanom vojnom i ekonomskom moći Rusije/Irana i Kine. Samostalna pozicija koja nije nužno vezana za Rusiju i Iran možda i ne bi imala takve posljedice.
Događaji u Siriji možda neće imati značajan utjecaj na kineske interese drugdje na Bliskom istoku. Ipak, činjenica da Peking nije u stanju učiniti ništa da spriječi potpuni kolaps BRI-partnerskog režima dovodi u pitanje političku stranu njegovog narativa „win-win” utoliko što političari imaju tendenciju da „pobjedu” tumače prije svega u političkim terminima. S obzirom na to, na primjer, različite kineske dugoročne investicije od skoro 3 milijarde američkih dolara na kraju su se pokazale uzaludnim za al-Asadov režim.
Peking može vrlo dobro odlučiti da preskoči pad al-Assada i nastavi da se bavi regionom sa distance. Ali to bi značilo, u svjetlu smanjenog utjecaja Irana i Rusije, da će sve više antikineskih elemenata nastaviti osvajati moć. U današnjem kontekstu, čak ni Turska nije nužno prokineska.
Ono što bi Peking mogao da uradi jeste da promeni svoju politiku ‘gledanja sa distance’ na proaktivno angažovanje u regionu. Tradicionalno se oslanjala na diplomatiju. Napori Pekinga doveli su do približavanja Irana i Saudijske Arabije, koja je izdržala palestinsku i sirijsku krizu. Potrebno je da pojača taj nivo angažmana gdje postaje aktivan igrač u politici rješavanja sukoba, uključujući i ako zahtijeva određeni nivo vojnog prisustva kao što su zajedničke pomorske vježbe, obuka trupa, prodaja-kupovina odbrambene opreme i sistema naoružanja, obavještajni podaci saradnju itd.
U današnjem sirijskom kontekstu ono što znači je da Peking treba otvoreno podržati svoje glavne saveznike u regiji, tj. Saudijsku Arabiju i UAE, u njihovim zahtjevima za “mirnu tranziciju” putem političkog rješenja pregovorima. Kina treba da izgradi diplomatski pritisak, uključujući i Tursku, kako bi utrla put za tranziciju koja ne uključuje HTS kao de facto okupatorsku grupu koja bi mogla privući druge islamiste u regionu da napadnu kineske interese. Arapski lideri nedavno su se sastali s američkim državnim sekretarom u Aqabi kako bi razgovarali o Siriji. Ali Kina tek treba da pokaže svoje prisustvo kao politički igrač. Njegova nesposobnost da utiče na pravac u kojem se razvoj kreće danas će oslabiti njegovu sposobnost da utiče na pravac u kojem se razvoj kreće sutra.
Dr Salman Rafi Sheikh je docent politike na Lahore Univerzitetu za nauku o menadžmentu (LUMS) u Pakistanu. On je dugogodišnji saradnik na međunarodnim poslovima za Asia Sentinel.
