Autor Benay Blend
Kao kolektivna osobina, sumoud je služio palestinskom otporu i doprinosi njihovom odbijanju da napuste domovinu, čak i nakon pojačanog kolektivnog kažnjavanja izraelske vojske od 7. oktobra.
Naslovni citat potiče iz pjesme palestinskog umjetnika performansa Rafeefa Ziadaha, koji sada živi u Londonu, gdje je članica Nacionalnog komiteta Palestinaca za bojkot, oduzimanje i sankcije (BDS).
Napisana nakon cionističke opsade Gaze 2008-09., pjesma Ziadah bilješkesluži da uhvati „čak i bljesak ljubavi i otpornosti mnogih koji svakodnevno poučavaju život sa postojanim osmijehom“.
Njena pesma je napisana odgovor na novinarsko pitanje: “Zar ne mislite da bi sve bilo u redu da samo prestanete učiti svoju djecu da mrze?” Kao odgovor, ona se okrenula poeziji kako bi objasnila kako mediji odlučuju da ignorišu “izraelsko” etničko čišćenje Palestinaca koje traje od Nakbe (katastrofe) ‘48.
S druge strane, Ziadine riječi su afirmacija prava na život Palestinaca; zaista, njeni ljudi su iskusili toliko života da se „bude svako jutro podučavati [life] ostatku svijeta” Njene riječi su rif Mahmuda Darwisha “Šta život čini vrijednim življenja“, pjesma koja navodi sve jednostavne stvari u kojima Palestinci uživaju: aromu hljeba, sunčevu svjetlost koja uspijeva da se probije kroz zidove izraelskog zatvora i odavanje počasti onima koji su stradali od strane režima aparthejda.
U svojoj poeziji, Ziadeh i Darwish, između mnogih drugih, slave ono što Palestinci nazivaju svojim legendarnim sumoudom (postojanošću) koji uključuje snažnu privrženost zemlji, čak i u egzilu, ali i mentalno stanje koje vodi odlučnoj akciji.
To nije vrsta stava prikazana u filmu Život je lijep (1998), priča o jevrejsko-italijanskom konobaru, Guidu Oreficeu (Roberto Benigni) koji je zajedno sa svojim sinom Giosueom (Giorgio Cantarini) poslan u nacistički koncentracioni logor tokom Drugog svjetskog rata.
Odlučan da zaštiti svog sina od užasa koji ih okružuju, Guido pokušava uvjeriti dijete da je život i dalje lijep pretvarajući se da je njihovo novo okruženje samo dio igre.
Ova priča ne samo da je uvreda za sve one koji su stradali u logorima, već je i primjer onoga što istraživači nazivaju “toksična pozitivnost,” stanje uzrokovano ohrabrujućim izjavama koje imaju za cilj minimiziranje ili brisanje bolnih emocija, navodeći druge da budu nerealno optimistični bez razmatranja konteksta situacije.
Ne priznajući kako se njegov sin osjeća nakon što je odvojen od prijatelja i porodice, Gvido pokušava da uguši te emocije u svom djetetu, stvarajući tako nerealna očekivanja koja ponekad dovode do anksioznosti i depresije.
Definišući sumoud kao suštinski optimističan, Laleh Khalili objašnjava da se odnosi na istrajnost nacije u teškim vremenima. Za razliku od vrste obožavanja heroja svojstvene zapadnoj kulturi, ova riječ označava kolektivni otpor tako što drži zajednice na okupu (Heroes and Martyrs, 2007, str.101).
Pojam se, dakle, odnosi na akciju, a ne na osjećaj. „Pripovijest o sumoudu prepoznaje i valorizuje pripovjedačevu (i šire nacionalnu) djelatnost, sposobnost i kapacitet u teškim okolnostima“, piše Khalili, „ali se razlikuje od herojskog narativa po tome što ne teži nadljudskoj smjelosti, ” ali umjesto toga cijeni rad žena na „održavanju porodice i obezbjeđivanju izdržavanja i zaštite porodici” (str. 101).
Kao kolektivna osobina, sumoud je služio palestinskom otporu i doprinosi njihovom odbijanju da napuste domovinu, čak i nakon pojačanog kolektivnog kažnjavanja izraelske vojske od 7. oktobra. U dijaspori, Palestinci su postojani u održavanju svoje kulture, zajednice i identiteta suočeni sa asimilacijom, diskriminacijom i raseljavanjem.
Autohtoni narodi Amerike također prakticiraju ovaj oblik postojanosti, atribut koji je doprinio njihovom opstanku uprkos stoljećima genocida od strane zapadnih sila. U romanu Gdje su je posljednji put vidjeli (2024.), Marcie R. Rendon (Ojibwe, White Earth Nation) piše o pitanju nestalih i ubijenih starosjedilačkih žena (MMIW) u sjevernoj Minnesoti, zločina koje su bile rasprostranjene u svim zajednicama prvih naroda.
Poput Palestinaca, domorodačka plemena su iskusila vlastiti holokaust koji traje do danas. U romanu, Rendon se fokusira na rezervat Red Pine Ojibwe gdje je povećan broj ubijenih i nestalih žena zbog priliva muškaraca koji rade na naftovodu koji se gradi preko njihove zemlje.
Nakon što su brojne žene i djeca nestala, starješine plemena organiziraju bijeg od Reza do susjednog grada gdje je nedavno pronađen jedan od nestalih. Dok su žene u blizini benzinske pumpe gdje je Lisa bačena iz premlaćenog kamiona, četiri puta su kružile uzvikujući ratni poklič žena Ojibwe.
Iako još uvijek traumatizirane, žene su povratile snagu. Ovo nije priča vezana za Toksičnu pozitivnost, već žene koje rade ono što moraju da bi preživjele.
Trčanje svjedoči ne samo o postojanosti starosjedilaca, već io osjećaju saradnje na Rez. U toj maloj zajednici svi znaju tuđa posla, ali se okupljaju i kada je neko od svojih povrijeđen.
Isti sumoud može se naći u Gazi do danas, uprkos mnogim hiljadama ubijenih i nestalih Palestinaca, od kojih su skoro 70 posto žene i djeca.
6. decembarth obilježena je godina od ubistva Refaata Alareera, prijatelja, kolege, pjesnika, učitelja i akademika koji se svojim perom borio protiv cionističkih osvajača.
Kao profesor engleskog jezika na Islamskom univerzitetu u Gazi, Alareer je predavao književnost i kreativno pisanje bezbrojnim studentima koji do danas poštuju njegovu uspomenu. Kao suosnivač We Are Not Numbers, on inspirisan mladi ljudi da „poseduju svoj narativ i ispričaju priču o Palestini na osnovu svojih iskustava“.
Drugim riječima, učio je životu.
Bog je izbjeglica iz Gaze – pjesma
Trećeg dana izraelskog genocida, Alareer rekao je u intervjuu za Electronic Intifada uživo: „Ja sam akademik. Vjerovatno najteža stvar koju imam kod kuće je Expo marker. Ali ako Izraelci izvrše invaziju… Koristiću taj marker da ga bacim na izraelske vojnike, čak i ako je to posljednja stvar koju bih mogao učiniti.”
16. oktobra 2024. godine, strateg Hamasa Yahya Sinwar ubijen je od strane cionističkih trupa. U čast ubijenog vođe, Džeremija Salta piše:
“Sinwar je pružao otpor do kraja, boreći se protiv Izraelaca granatama, pa čak i sa rukom koju mu je raznijela tenkovska granata, bacivši štap na dron koji je poslat da ga identifikuje prije snajperskog hica koji ga je konačno ubio. Druga tenkovska granata uništila je zgradu i zatrpala ga pod ruševinama, tako da je podijelio sudbinu koju su doživjele desetine hiljada drugih Palestinaca u genocidu.”
Sol zaključuje da će Sinwar ući u istoriju kao “heroj otpora”, model hrabrosti i prkosa za buduće generacije. Na svojoj posljednjoj slici, ironično ovjekovječenoj snimkom izraelskog drona, Sinwar sjedi na pohabanoj fotelji u oštećenoj zgradi, odjeven u kefiju i odjeću.
Kao dron napredujeSinwar koristi svoju povrijeđenu ruku da baci štap u kameru, kao “naizgled posljednji čin prkosa”.
“Sinwarovo posljednje oružje je štap, podsjeća me na Refaata Alareera koji je rekao da će baciti markere ako IDF ikada upadne u njegovu klasu,” rekao je X korisnika, povezujući tako dva naizgled različita mučenika koji su se ipak odupirali cionističkoj agresiji svaki na svoj način.
Dom novinarke Wafe Aludaini je 30. septembra 2024. bio gađen “izraelskom” bombom, ubivši nju, njenog muža i dvoje njene male djece.
Aludaini je često sarađivala na Palestine Chronicle, njene priče „direktne i sirove pripovijesti koje izviru iz srca naroda, neokaljane stereotipima ili dugotrajnim osjećajem viktimizacije“, piše glavna urednica Chroniclea Romana Rubeo.
„Njen pristup novinarstvu bio je upravo ono što smo tražili“, nastavlja Rubeo, „centrirajući glasove Palestinaca, čija su borba i otpornost odražavali kolektivne otpornost palestinskog naroda.”
Kao i Alareer, Aludaini je bio mentor mladim ljudima, na kraju formirajući 16th Oktobarska medijska grupa koju čine pisci i aktivisti koji će nastaviti zaostavštinu svog osnivača.
Bila je prijateljica, koleginica i cijenjena spisateljica koja je jednom odbacila moje pohvale o njoj kao jednoj od najhrabrijih žena koje sam ikada upoznao. Njen odgovor: “To je moja dužnost”, a nikada nije izbjegla te odgovornosti bez obzira na to koliko je novinara bilo na meti “izraelskih” bombi.
Ovi primjeri nisu namijenjeni da služe kao priča o dobrom osjećaju. Nema mnogo radosti u genocidu, uprkos pokušaju Kamale Harris da svoju politiku zasniva na “politika radosti.”
Umjesto toga, Sinwar, Aludaini i Alareer, između mnogih drugih, ilustriraju načine na koje je palestinski sumoud pomogao ljudima da prežive “izraelski” genocid u Gazi.
– Benay Blend je doktorirala američke studije na Univerzitetu u Novom Meksiku. Njeni naučni radovi su Douglas Vakoch i Sam Mickey, ur. (2017), „'Ni domovina ni egzil nisu riječi’: ‘Situirano znanje’ u djelima palestinskih i indijanskih pisaca”. Ona je doprinijela ovom članku u The Palestine Chronicle.
