Proizvodnja čelika je usko povezana sa mnogim nizvodnim industrijama kao što su automobilska industrija, građevinarstvo, elektronika i mašinstvo i elektrotehnika.
U Iranu, čelik se široko koristi u izgradnji brana, zgrada, mostova, brodova, fabrika i kućanskih aparata, a ima posebno mjesto u ključnim industrijama kao što su proizvodnja automobila, petrohemija i transport.
Očekuje se da će 2024. globalna potražnja čelika porasti za 1,9% na 1,8 milijardi metričkih tona u odnosu na godinu prije. Prema Svjetskoj asocijaciji za čelik, Iran je 2023. proizveo 31,1 milion metričkih tona sirovog čelika, što je 1,8% više u odnosu na prethodnu godinu. Proizvodnja je činila 58,4% ukupne proizvodnje čelika u zapadnoj Aziji za godinu.
Otkad su naši preci počeli kopati i topiti željezo, počeli su proizvoditi čelik. Prije više od 4.000 godina, ljudi u Egiptu i Mezopotamiji otkrili su željezo i koristili ga kao ukras. Ali prošlo je još 2000 godina prije nego što su ljudi počeli proizvoditi željezo iz iskopane željezne rude.
Jedno od najnepobitnijih čuda u vezi s Kur'anom su njegove implikacije da je željezo nešto što je “poslano dolje”, a ne sa zemlje, ideja koju Arapi nisu poznavali prije više od 1.450 godina.
U 57. poglavlju sure al-Hadīd (Gvožđe) kaže se: “Mi smo spustili željezo, u kojem je velika vojna moć i dobrobit za ljude, i da Allah učini očiglednim one koji podržavaju Njega i Njegove poslanike nevidljivima. Zaista, Allah je Moćni i Uzvišeni.”
Više od 95% proizvodnje osnovnih metala u svijetu odnosi se na čelik i čelične legure, a potrošnja ostalih metala kao što su aluminij, olovo, cink i dr. je manja od 5%.
Povijest moderne industrije čelika započela je kasnih 1850-ih godina od kada je čelik postao glavni dio svjetske industrijske ekonomije, a globalna proizvodnja se više nego utrostručila u posljednjih 50 godina.
Uprkos tome što zemlje poput SAD-a i Rusije smanjuju svoju domaću proizvodnju i više se oslanjaju na uvoz, zemlje u razvoju i industrijske zemlje u nastajanju ulažu više u industriju čelika nego u prošlosti kao odgovor na potrebu za izgradnjom svoje industrijske infrastrukture, što je neophodno za prelazak u razvoj.
Od juna 2024., Kina je činila 43% globalne proizvodnje čelika sa 967.000 metričkih tona, dok je Indija na drugom mjestu sa 8%.
Procjenjuje se da će iranska proizvodnja čelika dostići 55 miliona metričkih tona do 2025. godine, jer zemlja traži 20 milijardi dolara za razvoj svoje domaće industrije.
U maju 2024. Iran je postigao prekretnicu proizvodnjom 3,3 miliona metričkih tona čelika, što predstavlja rast od 2,1% u odnosu na isti mjesec prošle godine, nakratko podigavši zemlju na 7. poziciju među svjetskim proizvođačima čelika, nadmašivši Njemačku, Tursku i Brazil .
Dalekoistočne azijske zemlje kao što su Malezija, Singapur, Mjanmar, Tajvan, Tajland, Filipini i Indonezija glavni su uvoznici iranskog čelika. Prije 2017. godine, dio iranskog izvoza čelika otišao je u Evropu prije nego što je Evropska komisija uvela velike trgovinske carine na iranske proizvode pod pritiskom SAD-a.
Iran ima relativnu prednost u odnosu na industrijske zemlje poput Njemačke, Japana, Južne Koreje i drugih u proizvodnji čelika zbog bogate željezne rude i energetskih resursa, kao i mlade radne snage.
Pomenute zemlje gotovo 100% željezne rude i oko 90% energije potrebne za proizvodnju čelika moraju nabaviti uvozom, što ih, za razliku od Irana, čini podložnim globalnim promjenama cijena željezne rude, uglja i čeličnog otpada.
Karika koja nedostaje Iranu je, međutim, pristup modernim tehnologijama za proizvodnju željeza i čelika koje su sankcije učinile gotovo nemogućim, lišavajući zemlju proizvodnje visokolegiranog čelika. Čelične legure kombinuju ugljični čelik sa drugim legirajućim elementima da dodaju ili poboljšaju specifične karakteristike materijala, kao što su čvrstoća, tvrdoća ili otpornost na koroziju.
Kao rezultat toga, sirovi čelik koji troši većinu energije koja se troši u industriji čini najveći dio iranskog izvoza i gotovi proizvodi veće vrijednosti nemaju značajnu ulogu u toj igri.
MNA/PressTV
