Autor: Mason Richey
Od moje posljednje kolumne početkom decembra, Južna Koreja je doživjela ogromna politička previranja. Dana 3. decembra, predsjednik Yoon Suk Yeol proglasio je vanredno stanje, naizgled kao dio pokušaja samopuča. Nekoliko sati kasnije Narodna skupština je uspela da sazove plenarnu sednicu na kojoj je opozvana uredba o vanrednom stanju. Narednih 10 dana obilježio je politički haos, uključujući neuspješno glasanje u Nacionalnoj skupštini za opoziv Yoona, hapšenja i opoziva ministara u vladi i vakuum rukovodstva u uredu predsjednika. Dana 14. decembra, Narodna skupština je konačno opozvala Yoona i suspendovala ga sa dužnosti.
Ovo nije stabilizovalo situaciju. Vršilac dužnosti predsjednika Han Duck-soo smijenjen je 27. decembra, nakon što je odbio da potvrdi nominacije tri sudije Ustavnog suda koje su neophodne da bi se obezbijedila legitimnost njegove presude o Yoonovom opozivu. Sud u Seulu je 30. decembra izdao nalog za hapšenje Yoona, kojeg zajedničko istražno tijelo (Kancelarija za istragu korupcije za visoke zvaničnike, tužioce i policiju) optužuje za pobunu. Pokušaj uručivanja naloga 3. januara u predsjedničkoj rezidenciji doveo je do oružanog sukoba između organa za provođenje zakona i Predsjedničke službe sigurnosti (PSS). Vršilac dužnosti predsjednika Choi Sang-mok je očigledno odbio da naredi PSS-u da se povuče. Društvene tenzije su takođe visoke, jer se pristalice za i protiv Yoona svakodnevno okupljaju na ulicama. Ukratko, Južna Koreja je u dubokoj institucionalnoj političkoj krizi. Pod prijetnjom je status Južne Koreje kao liberalnog demokratskog pobornika domaće vladavine prava.
Reakcija SAD na sve ovo bila je neodoljiva. Osim izjave zamjenika državnog sekretara Kurta Campbella od 5. decembra u kojoj se Yoonove akcije nazivaju “nelegitimnim”, Bidenova administracija nije dobrovoljno javno osudila Yoonov očiti samopuč putem vanrednog stanja, vakuum rukovodstva od 3. do 13. decembra (kada trijumvirat Han Duck-soo, Han Dong-hoon i Yoon pokušao da vodi državne poslove) ili Yoonovo naizgled kršenje vladavine zakona u pružanju otpora hapšenju zbog optužbi za pobunu. Uglavnom, Bajdenov tim je pozivao na „stabilnost“, ponavljao mantru pozivajući se na „gvozdenu“ prirodu saveza SAD i Južne Koreje i nudio bromide u nadi da će Južna Koreja svoju krizu riješiti ustavnim procesima.
Možda je privatna komunikacija između Bidenove administracije i južnokorejskih lidera bila snažnija u insistiranju na tome da se Yoon smatra odgovornim i da se Južna Koreja vrati u normalno liberalno demokratsko funkcioniranje njenog ustavnog poretka. Ali nema mnogo dokaza za to. Umjesto toga, SAD su dale prednost pretvaranju da stvari idu kao i obično. Početkom januara, saveznici su se složili da “potpuno nastave” normalne diplomatske i bezbednosne aktivnosti. Na primjer, Nuklearna konsultativna grupa SAD i Južne Koreje ponovo je aktivirana nakon kratkog odlaganja nakon proglašenja vanrednog stanja. Državni sekretar Antony Blinken – koji je ove sedmice bio u Seulu na sastancima kao da se ništa neobično nije dogodilo – objavio je očitavanje u kojem se ne spominje politička situacija u Južnoj Koreji. Njegov odgovor na direktno pitanje o stavu SAD-a o Yoonovim akcijama nejasno se referencirao na privatne međuvladine diskusije prije nego što je prešao na šablonu o demokratskoj otpornosti. Uprkos šokantnom kršenju liberalne demokratije, Seul se suočio sa minimalnim posledicama svog navodnog „partnera zasnovanog na demokratskim vrednostima“. Zašto?
Diplomatski odgovor je da bi bilo neprimjereno da se SAD miješaju u unutrašnje poslove druge države. Ovo je besmislica – SAD imaju dugu istoriju uticaja na unutrašnje stvari saveznika i protivnika. Drugo, dobrotvorno tumačenje je da odlazeća Bidenova administracija vjeruje da ionako ne može učiniti mnogo u vezi s južnokorejskom demokratskom krizom. Zaista, administracija Donalda Trumpa preuzima dužnost 20. januara i vjerovatno će devalvirati demokratiju kao faktor u svojim vanjskim odnosima. Možda je ispravno, Bidenov tim je mogao zaključiti da neće imati utjecaja na južnokorejsku politiku. Još jedna mogućnost je da Bajdenova administracija jednostavno ne brine toliko o demokratskim vrijednostima kao što je tvrdila u posljednje četiri godine isticanja “diplomacije zasnovane na vrijednostima”. Velikim silama nije strano licemerje.
Južnokorejski lideri i šira javnost mogu se smatrati sretnima što su izbjegli značajnu javnu osudu od strane Bajdenove administracije. Ovo je kratkovido.
Prvo, kratkoročno, Seulu je potrebna Bajdenova administracija da pojasni da neustavna upotreba vojske u službi vanrednog stanja prijeti savezu i da je povratak čvrstom demokratskom ustavnom poretku od ključnog značaja za održavanje “gvozdenog” američko-južnog odnosa Korejski odnosi. Nastavak sadašnjeg puta haosa olakšava Trumpovoj administraciji da proda povlačenje američkih snaga u Koreji, ili čak raspad saveza, američkom Kongresu i javnosti koja inače podržava alijansu.
Drugo, i što je još važnije, teško stečena demokratija u Južnoj Koreji nazaduje skoro deceniju, a trenutna situacija predstavlja dramatično pogoršanje trenda. Štaviše, zemlja je duboko politički polarizovana, što će biti pogoršano tekućom ustavnom krizom. Zauzvrat, veća politička podjela će otežati političke institucionalne reforme potrebne za jačanje demokratije Južne Koreje. Seulu je potreban potres njegovog saveznika da mu kaže neke teške istine. Ovo bi moglo da boli, ali bi jasno pokazalo gdje leže interesi Južne Koreje i podstaklo bi politički kompromis i jedinstvo.
Ove riječi vjerovatno neće biti ponuđene, a Južnoj Koreji će biti gore zbog toga.
Mason Richey je profesor međunarodne politike na Hankuk Univerzitetu za strane studije, predsjednik Korejske asocijacije za međunarodne studije i glavni urednik časopisa Journal of East Asian Affairs.
