Postizanje prekida vatre u Gazi: priča o Trumpovoj iluziji i Bajdenovom neuspjehu

Jamal Kanj

Prekid vatre je oštro priznanje nesposobnosti Izraela da nametne svoju volju, čak i uz neograničenu američku vojnu pomoć i diplomatsko pokriće.

Predsjednik Joe Biden, u pratnji svog državnog sekretara i potpredsjednika, najavio je prekid vatre u Gazi s dozom postignuća, uokvirujući ga kao krunu diplomatskih napora njegove administracije. Međutim, ova tvrdnja je duboko pogrešna.

Dok je prekid vatre predstavljen kao diplomatska pobjeda, istina otkriva daleko mračniju stvarnost. Za mnoge, Bidenova administracija neće ostati upamćena po posredovanju u miru, već po omogućavanju i olakšavanju politika koje su omogućile da se genocid u Izraelu nastavi nesmanjeno.

Daleko od naslijeđa mira, Bajdenova administracija, kroz svoje snabdijevanje oruđem za genocid i zaštitu izraelskih ratnih zločina od međunarodne odgovornosti, snosi direktnu odgovornost za izraelski pokolj. Objavljujući sporazum o prekidu vatre, predsjednik Biden je tvrdio da je to rezultat osam mjeseci marljivih diplomatskih napora njegove administracije. Zapravo, bio je to osmi mjesec normalizacije izraelskih ratnih zločina kao samoodbrane. Pod vodstvom najvećeg američkog državnog sekretara u Izraelu, prekid vatre je simboličan gest koji prikriva dublje moralne i političke propuste administracije koja se pokazala servilnom prema Izraelu.

Ovaj neuspjeh je također simbol šireg pitanja unutar američke vanjske politike: davanje prioriteta parohijalnoj ili političkoj svrsishodnosti nad moralnim i etičkim imperativima. Dopuštajući Benjaminu Netanyahuu da djeluje nekažnjeno, predsjednik Biden ne samo da je ugrozio položaj Amerike u svijetu, već je i ovekovečio, nekontrolirani, izraelski genocid u Gazi. Čineći to, administracija je postala saučesnik u ratnim zločinima, dodatno potkopavajući navodnu poziciju Sjedinjenih Država kao branitelja ljudskih prava i međunarodnog prava.

Naslijeđe predsjednika Bidena i sekretara Anthonyja Blinkena neće biti obilježeno prekidom vatre, već njihovom ulogom u obezbjeđivanju i omogućavanju Izraela da drop 85.000 tona bombi na Gazi – iznos koji premašuje kombinovano bombardovanje Drezdena, Hamburga i Londona tokom Drugog svetskog rata. Njihov mandat će biti zapamćen po predsjedavanju ubistvo ili ranivši 10% stanovništva Gaze i uništenje od 86% svih zgrada strukture.

Kada se učenici u Gazi na kraju vrate u školu nakon 15 mjeseci razaranja, suočit će se sa mračnim učinkom onoga što su izazvale američke bombe: 123 univerziteta i škola pretvorena u ruševineubistvo 750 akademika i gubitak 130 naučnika i univerzitetskih profesora koji je nekada davao nadu i znanje.

Kako će kamionima pomoći biti dozvoljeno da polako ulaze u Gazu, ljudi to neće zaboraviti 300 humanitarnih radnika namjerno ubio Izrael, niti 160 novinara i medijski radnici koji su rizikovali – i izgubili – svoje živote pokušavajući da emituju vapaje opkoljenog stanovništva, samo da bi njihovi glasovi pali na gluhe uši i svet mrtvih pri svesti.

Usred ruševina preko 654 zdravstvene ustanovesećanje na 1.000 nesebične zdravstvene zaštite radnici i neki od najboljih palestinskih doktora medicine koji su poginuli u svojim naporima da spasu živote ostat će zapečeni u kolektivnoj svijesti. Za stanovnike Gaze ovo nije samo priča o uništenju, već svjedočanstvo o ravnodušnosti i saučesnici svijeta u suočavanju s humanitarnom katastrofom nezamislivih razmjera.

Trenutni sporazum o prekidu vatre mogao je biti osiguran mjesecima ranije. U maju je predsjednik Biden predložio sličan okvir koji su Palestinci prihvatili. Međutim, Netanyahu je to odbacio kao “nonstarter”, dajući prednost svom političkom opstanku nad okončanjem genocida. Umjesto da Izrael smatra odgovornim ili da insistira na poštivanju međunarodnog humanitarnog prava, Bidenova administracija – na čelu sa pomagačem genocida, državnim sekretarom Blinkenom – odlučila je umiriti i ohrabriti Netanyahua u njegovim zločinima.

U međuvremenu, i da se ne ohrabrujemo lažnim optimizmom, nije pretjerano sumnjati da bi Netanyahuov neuspjeh, od 01/16, da osigura odobrenje svog kabineta za prekid vatre mogao biti dio tipične Netanyahuove strategije.

Pokušaj u posljednjem trenutku da se izvrši pritisak, bilo da se potkopa sporazum ili da se jezik ‘tvorca riječi’ promijeni da se promijene uslovi, kao što su imena zarobljenika koje treba pustiti, ili da se nastavi rat kada dobije ono što želi od razmjene. Ovo ne bi bilo bez presedana za Netanyahua, jer on računa na poslušnu podršku Washingtonskih pomagača genocida.

Ovo je postalo još očiglednije kada je istog dana Netanyahu pristao na uslove primirja, njegova vojska je eskalirala vazdušne napade, ubijajući 81 civil u osam odvojenih masakra, zatvarajući svoje zločine pod Bajdenovom licencom za genocid u „samoodbrani“

Ipak, okončanje izraelskog rata genocida nudi prolazni osjećaj olakšanja nakon 15 mjeseci patnje. Ovo je, međutim, manje trijumf američke diplomatije, a više optužba za sistemske neuspjehe u Bajdenovoj vanjskoj politici. Niti to treba smatrati uspjehom koji Donald Trump želi da projektuje, već stvarnošću koja je više ukorijenjena u groznoj slabosti i neuspjehu samoproglašenog cioniste, Bidena.

U tom kontekstu, Trumpovi saveznici su oportunistički iskoristili trenutak da uokviruju prekid vatre kao potvrdu njegove takozvane snage u vanjskim poslovima. Međutim, takva tvrdnja je dalje od istine. Prekid vatre nije bio rezultat odlučne američke intervencije ili diplomatskih manevara, već prije neuspjeha Izraela da svlada uporni otpor palestinskog naroda, uprkos tome što je Netanyahuu dao carte blanche na više od 15 mjeseci da ostvari svoju neuhvatljivu “pobjedu”.

U tom cilju, prekid vatre je oštro priznanje nesposobnosti Izraela da nametne svoju volju, čak i uz neograničenu američku vojnu pomoć i diplomatsko pokriće. Umjesto da osigura dominaciju, otpor iz Gaze je naglasio otpornost i odlučnost palestinskog naroda suočenog s ogromnim izgledima. Ovaj ishod služi kao podsjetnik da nikakva sila ili represija ne mogu ugasiti borbu za pravdu i samoopredjeljenje.